U MITOLOGIJI SLAVENA obuhvaćene su drevne priče o legendarnim slavenskim božanstvima i vjerovanjiina davnih naših predaka, koje su predajom prenošene od najdavnijeg doba i vode svoj korijen još iz daleke prapostojbine. Na ogromnim prostorima koji se rasprostim između Crnog mora i Baltika, kroz tisućljeća sačuvao se spomen na život i običaje Slavena u davno minulim vremenima. Mi tu predaju nazivamo mitovima. Mitovi nam uglavnom govore o svemu onome što su ljudi u ona davna vremena vjerovali o svemoćnim silama prirode i o zamišljeniin natprirodnim bićima.
Većina mitova je proistekla iz motrenja prirode i njenih stvarajućih ili razarajućih sila koje se — po živoj mašti starih naroda - pričinjalo kao da su to djela nekih moćnih božanskih bića. Po tome su nastala štovanja boga Sunca, boga Gromovnika, boga Vulkana, Daždboga, božice Venere itd. Po pričama arijskih naroda proizlazi, da začetnika mitologijskih pojmova treba tražiti u svijetlom nebu, jer sunčano nebo daje život svemu u prirodi. Čovjek, osjećajući dar života svoga, počeo je zamišljati da je svijetlo Sunca božanstvo koje omogućuje život svirn živim bićima, kao i bilinstvu na zemlji.
U davnoj prošlosti zamišljali su ljudi da je i cijeli zemaljski svijet stvoren silom nekog svemoćnog bića. Ta je zamisao zahvatila skoro sve stare narode, o čemu nam svjedoče mitovi Egipćana, Sumerijaca, Bahilonaca, Asiraca, Perzijaea, Indijaca, Kine, Japana, Inka, Germana, Slavena, a osobito mitovi Grka i Rimljana. Da kult Sunca potječe iz najstarijeg arhajičkog doba potvrđeno je arheološkim iskapanjima na svim kontinentima svijeta a također i analognim religijama starih naroda, kao i mnogobrojnim svjedočanstvima kroz folklor.
Kult ovog božanstva neba i Sunca bio je raširen kod istočnjačkih naroda, a preko ovih dospio je i do Slavena, gdje je dobio ime SVAROG ili SVARUN, po imenu staroindijskog Svarga ili Varuna. Prema grčkoj mitologiji prvi gospodar svijeta bio je bog Uran (Uranos). Međutim, Grci su imali još jedno božanstvo istog značenja: boga Zeusa. Središte genealogije grčkih bogova bio je Zeus »otac bogova i ljudi«, dok su bogove italskih naroda (iz predrimsbog doba) predstavljali same prirodne sile. Kasnije, kad su Rimljani sa grčkini susjedima došli u mnogostran duševni dodir prihvatiše i ohi grčke nazore o biću bogova i prenesu mitove na svoje bogove i božice, koji su bili po znamenju jednaki grčkima.
Ulogu grčkog Zevsa, kao »oca bogova i stvaraoca svijeta« dobio je kod Rimljana bog Jupiter; od grčkog boga Aresa postao je rimski Mars, od grčke božice pobjede Nike - Viktoria, od Artemide - Diana, od Erosa - Amor, od Helija - Sol, od Selene - Lima, od Hermesa - Merkur, od Urana - Uranija, od Afrodite - Venera, od Posejdona - Neptun, od Hefesta - Vulkan itd.
Suprotno Rimljanima, koji su mitsko bogoštovje preuzeli od Grka, Slaveni se nisu oslanjali niti na grčku, niti na rimsku mitologiju, već su individualno stvarali svoj vlastiti krug - slavenskih mitskih likova. Jedinu iznimku činilo je ime praboga Svaroga, koje su ime Slaveni pozajmili po Svaruni iz staroindijskog mita, koji se na sanskrtskom naziva »Svarga« i »Varuna«,
Stari su Slaveni vjerovali, da cijelim svijetom upravljaju božanstva za koja su držali, da imadu ljudsku priliku i ljudske osobine. Uglavnom im je vjera bila obožavanje prirodnih sila. Istočni su Slavoni obožavali nebo pod nazivom Svaroga ili Svaroha, kojega je jedan oblik bio DAŽDBOG, a pored toga štovali su boga Peruna.
Po ruskoj predaji najviši je bog bio Perun, koji izbavlja zemlju od suše gromovima, on se nazivao u starije doba, također Svarog, to jest svijetli bog, pa su ga zvali i Daždbog. Drevni Poljani, Ukrajinci i druga prikarpatska plemena, a među ovima i Hrvati, pored svojih ostalih božanstava osobito su štovali stariboga Svaroga, smatrajući ga tvorcem neba i zemlje. Držali su da je on najsilniji bog i praotac svih dugih bogova, pa su mu podizali u svojim naseljima svetišta i kultna mjesta u šumarcima, gdje su postavljali njegove kipove i prinosili žrtve, a nazivali su ih svetim gajevima. Između ostalih bio je i u staroslavnom gradu Kijevu podigrmt čuveni »Kijevski Gaj« kao i veličanstveni hram posvećen Svarogu i drugim slavenskim božanstvima.
U staroj istočnoslavenskoj mitologiji spominju Svaroga kao boga kovačkog umijeća, a njegove sinove Dažboga za boga sunca, te Svarožića za boga ognja i zadružnog ognjišta. Po tom bi slavenski mit o Svarogu bio analogan grčkom mitu o Hefestu. Polapski su Slaveni štovali Svaroga za vrijeme prije pokrštavanja, kao boga Sunca i Dažboga koji donosi kišu. Stari Južni Slaveni su i poslije dolaska na jug, štovali sunčanog boga Svaroga, kao izvor svakog dobra na zemlji koji sve obasjava blagotvornom svjetlošću svojih životnih i toplih zraka.
Kult Sunca nastavljao se i za vrijeme kasnog srednjeg vijeka, i zadržao centralno mjesto u religiji slavenskih naroda, tako da o tom svjedoči jedno od glavnih imena boga, zajedničko mnogobrojnim Slavenima istočnim i zapadnim, a isto tako i kod Južnih Slavena bio je to bog Sunca svjetlosti i vatre (tj. topline) Svarog. U različitim obredima uz žetvu, na primjer, u Poljskoj bio je običaj, da se zaklinje ili nešta obećaje dižući ruku prema nebu i suncu, i pri tom zaželi dobar urod. Taj se običaj sačuvao sve do kraja srednjeg vijeka i još nedavno poljski, ukrajinski i bugarski seljak pozdravljao je rađanje dana dubokim naklonom i jednom određenom molitvom. Opet negdje se bacilo pregršt zrnja prema nebu da bi privuklo zaštitu bogova. O sličnom žetvenom obredu svjedoči i arapska priča iz 9. stoljeća.
HIMNA SUNCU
Zvijezda na nebu plovi nebeskom pučinom,
Pučinom burnih vala — zemaljska lađa brodi!
Ko zvijezdu nebom vodi — to nama nije znano;
Al' morem zemaljskim lađu — nebeska zvijezda vodi
(V. A. Žukov: ZVIJEZDA I LAĐA)
Postoje još dva svjedočanstva koja potvrduju, da je božanstvo Sunca i vatre posjedovalo osobine najuzvišenijeg boga ili glavnog, ali ova dva obavještenja su rastavljena razmakom od šest stotina godina, a područja udaljena tisućama milja jedno od drugoga. — Jedno je od Prokopija od Cesareje, i datira iz polovine šestog stoljeća, drugo je zahvaljujući ljetopiscu Helmoldu iz krajine Hollstein niže Danske i potiče iz druge polovice 12. stoljeća.
Ta svjedočanstva se odnose na Slavene: Među raznim božanstvima kojima oni (Slaveni) posvećuju polja i šume, kojima pripisuju radosti i muke u životu na ovome svijetu, oni vjeraju da je samo jedan bog na nebu, a on zapovijeda ostalima. On se brine samo za nebeske stvari. Drugi bogovi proizlaze od njega i svaki vrši svoje dužnosti, a svaki od njih je utoliko moćniji što ga bliže srodstvo spaja s glavnim bogom.
Vjerovanje u tog boga rezultiralo je iz skupa shvatanja izražavajući divljenje, strah, ljubav prema nekim znacima bliskim, ujedinjujući manifestacije neba, sunca i vatre. To simboličko jedinstvo podržava različite funkcije i malo netačno određene, naročito u slučajevima, gdje se je radilo o podjeli kompetencije tolikih božanstava, čija područja aktivnosti se podudaraju više ili manje.
Drevni Slaveni promatrajući u životu postojanje promjene — dan i noć, ljeto i zimu, obilnu žetvu i nerodicu počeli su vjerovati da je to sve djelo dvije vrste bogova, dobrih i zlih. Među dobrim bogovima na prvom mjestu bijaše Sunce, kojemu su dali ime Svarog. a nazivali ga i Dajbogom i Daždbogom. Njega su najviše štovali, jer je od njega dolazila svjetlost i toplina, i jer je on izvor svakog dobra.
Ime boga Svaroga sačuvalo se u svih slavenskih naroda, a nazivali su ga i Svaroh, Svarun, Prabog, Staribog, Višnjibog, Daždbog, Dajbog. -Opet ime Svjetlobog i Dobribog, to su u jezgri i nazori pradavnih Hrvata, koji su u Svarogu gledali Sveboga koji je stvorio svijet i ljude i sve dobro na svijetu.
Naši povjesničari Šišić, Nazor i dr. tumače, da su Južni Slaveni i poslije doseljenja štovali Sunce po imenu Dajbog i Daždbog.
Statue s dvostrukim naličjem predstavljaju naročitu osobitost u oblikovanju starih slavenskih božanstava, kao što su Triglav s tri, i Svantevid s četiri glave.
Slično je i lik boga Svaroga kod Zapadnih Slavena prikazan s dvije glave tj. s jednim licem s prednje strane, i drugim odzada. Posebno, na ovom spomeniku ističe se rog na glavi, kao znamen Svaroga.
Iz navedenih podataka vidimo, da se Svaroga štovalo ne samo na slavenskom Istoku i Jugu, nego i kod Slavena na zapadnim stranama, često i pod imenom BIJELBOGA.
Pored svjedočanstva iz starih kronika, to se u novije doba potvrđuje još i arheološkim nalazima vrijednih spomenika starog bogoštovja Slavena.
—
IZ STARODREVNIH PRIČA O SUNCU
U poljskoj narodnoj pripovijetci sunce se vozilo u dijamantnim kolima sa dva točka, u koja je bilo upregnuto dvanaest bijelih konja sa zlatnom grivom. U predjelima Lužica i Češke Sunce je bio mlad kralj i živio je u kraljevini svjetla i sjedio na zlatnom prijestolju. Sa strane su mu stajale dvije krasne djeve Aurora jutra (ZORA) i Aurora večeri (DANICA). Tu je bio i sunčev »ćelavi ujak« stari Mjesec.
U ruskom folkloru Sunce je posjedovalo dvanaest kraljevina, dvanaest mjeseci. On je živio u unutrašnjosti solarnog kruga, dok su njegova djeca živjela na zvijezdama. Njih su služile »sunčane kćeri«. One su ih pazile i pjevale im zlatne pjesmice.
—
MNOGI SU STARI NARODI IZVODILI IMENA SVOJIM VRHUNSKIM BOGOVIMA PO IMENU INDIJSKOG SVARGA I VARUNA
Kao što je prethodno spomenuto, ime praboga Svaroga potječe iz staroindijskog mita. U imenu Svarog krije se sanskritska riječ svarga, što znači nebesko sjajilo ili svjetlost, a u prenesenom značenju i mudrost. Iz toga slijedi da su svjetlo i mudrost simboli praboga Svaroga.
Prema imenu Svarog većina je starih naroda izvodila imena svojih vrhunskih bogova. Po nazivima Svarga i Svarun nastala su slična imena za božanstva drugih naroda, tako npr. kod Slavena Svarog i Svarun, kod starih Indijaca Varuna, kod Iranaca Zaruana, kod Grka Uran ili Uranos, na latinski Uranus, kod Bugara Svaro ili Uran itd.
Od staroindijskog Varuna potječe i njegov znak svastika, pradavni simbol svjetla, pa je Varuna - Svarun bog tvorac svemirske svjetlosti. Prvobitna svastika bila je opisana krugom, prikazujući simbolički sunčanu ploču kao kolotur. U biti je svastika označavala pradavne obožavatelje svjetla, tj. sunčane narode.
I staroindijske svete knjige „RIGVEDA" ukazuju na Svarunovo stvaranje svijeta:
»Svarun zemlju od nebesa podijeli i razmaknu,
Nebo sjano razapeo u visine beskonačno, Odvojio
širom zemlju od zvjezdanog neboshoda.«
Prema vjerovanju slavenskih pređa staribog Svarog je bio tvorac svijeta; stolovao je na prijestolju vječnosti, a stan mu je bio na najistaknutijem mestu svemira u presvijetlim Vidoivim dvorima. Slaveni su prijestolne Svarogove dvore prozvali Vidin - gradom, jer su vjerovali, da ga vide na vrhu »Svjetskog stabla« na sedmom neboshodu iznad Svitogorskih dvorova.
O svjetskom stablu, koje su još zvali i stablo svjetlosti, pričaju svi narodi, a spominje se u starodrevnoj pjesmi:
Svarog šalje tri goluba,
Da zarone u dubine,
Da zagrabe crnog pijeska,
I da stvore crnu zemlju.
Kad još svijeta nije bilo,
Svjetsko stablo tad bijaše.
Iz mora je grane svilo,
Do nebesa dopiraše.
Stari Slaveni su vjerovali da je Svarog iz svoga bijelog Vidin-grada ravnao svijetom i da je vrhovni sudoc, koji sve vidi i znade. Stoga su ga i zvali imenima Svevid i Sveznadar. Kao vrhovni sudac staribog Svarog sudi i rasuđuje: dobro i zlo, krivo i pravo. Prirodne nepogode tumačili su slavenski pređi kao kaznu za neposluh i za nepoštivanje pravde i zakona.
Staribog Svarog štovan je i kao slavensko božanstvo pravde. U blizini većih naseobina postojao je sveti gaj posvećen bogu Svarogu. Ovdje ispred kipa, u sjeni stabala Slaveni su održali svoje sudove i izricali pravdu. Svako područje imalo je svoje svetište, kojemu je na čelu bio svećenik ili žrec.
Kasnije se kod Slavena proširio mit i na Svarogove potomke »Svarožiće«. To su bili božanslvo Sunca Svantevid, gromovnik Perun, bog kiše Daždbog, božica praskozorja Zora, božica Venere Danica i dr., te napokon i bog mladog Sunca Svarožić.
Po shvaćanju Slavena, SVAROG je nebo, otac svih drugih bogova. Kad bi se drevni Slaven obraćao molitvom Nebu govorio bi: »Nebo ti me vidiš-« — »Nebo ti me čuješ!« On je nebo zamišljao kao boga, kao uzvišeno biće. Kasnije kad su štovali stara božanstva u ljudskom liku, Slaveni su personificirali nebo kao boga SVAROGA, što znači boga svjetlosti. Nebo (Svarog) je rodilo dvoje djece: Sunce - zvano DAŽDBOG i Vatru - koju nazvaše SVAROŽIĆ, tj. sin Svaroga.
Prema slavenskim mitovima i legendama, Sunce je živjelo na Istoku u zemlji vječnog ljeta i obilja. Tamo je imalo zlatnu palaču iz koje se svakog jutra pojavljivalo u svojim blistavim kolima. Ta kola su vukli bijeli konji koji su disali vatrom da bi prešli nebeski svod.
Neki slavenski mitovi su prikazivah dnevno kretanje Sunca po nebeskoj sferi kao promjenu u njegovoj dobi: Sunce se rađalo svakog jutra kao krasno dijete, doseglo starost o podnevu i uveče bi umiralo poput starog čovjeka. Drugi slavenski mitovi daju antropomorfnu (čovjekoliku) interpretaciju odnosa između Sunca i Mjeseca. Iako je ime Mjeseca (Mesijat) muškog roda, mnoge legende ga prikazuju kao mladu ljepoticu s kojom se Sunce vjenča na početku ljeta, napušta je u zimi i opet joj se vraća u proljeće. — Božanstveni par Sunce i Mjesec rodio je zvijezde.
Međutim postoje i mitovi u kojima je Mjesec muž, a Sunce njegova žena. Jedna ukrajinska pjesma govori o nebeskom svodu, »velikoj palači« čiji gospodar je svijetli Mjesec sa svojom ženom Suncem i njihovom djecom Zvijezdama. I danas neke slavenske pjesme upućene su »lijepom malom Mjesecu«. — Neki junak ukrajinske pjesme—legende obraća se »malom Suncu«: »Bože, malo Sunce pomozi meni, čovjeku!«
Sunce-bog Dažbog, božanstvo svjetla, pobjednik mraka i bijede postao je sinonim sreće. On je bio sudac. Nagrađivao je zaslužene, a kažnjavao zle. Slaveni iz prikarpatskih predjela kad nekom zaprijete, kažu: »Nek te Sunce pogubi!«.
A hrvatski seljak, kad mu netko što krivo učini, pa je srđit, on izgovara riječi: »Neka Sunce izvrši svoju osvetu nad tobom!.«
Vjera se starih Slavena dovodi i u vezu s vjerom Iranaca. Prvi istraživači praslavenske davnine zapazili su da je osnova vjerovanja i vjerskih koncepcija u starih Slavena preuzeta iz iranskog »dualizma« — suprotnosti svjetla i tmine, po čemu je nastao mit o dobrim i zlim bogovima. Čini se da su iranska vjerovimja djelovala na slavenske prapretke koji su živjeli u doba prvog svog formiranja u iranskom krugu i upoznali kult iranskog boga AHURA MAZDA, gospodara čiste svjetlosti i neba kao i njegovog suprotnika boga mraka AGRO-MANYIJA (Ahrimana).
Iz te elementarne suprotnosti nastala su božanska bića: BIJELOBOG i CRNOBOG koji su nađeni među zapadnim Slavenima. Staribog slavenskih predaka SVAROG poznat je posebno i po imenu BIJELBOG - Dobribog, za koga su Slaveni znali jos od najdalje davnine, a to nam posvjedočuju najpoznatiji i najpouzdaniji ljetopisci. Već u 6. etoljeću Prokopije od Cesareje zabilježio je u svom djelu »De BELLO GOTHICO«, da su Slaveni štovali jednog boga i da je to bio »Dobri -Vidovni bog«.
I Sinapius u svojim zapisima potvrđuje u svoje vrijeme Prokopija, te veli, da se stari Slaveni klanjaju jednome bogu stvorcu svijetla i svijeta. Tako je i kroničar Helmold u 11. stoljeću pisao o sjeverno-zapadnim Slavenima, da su vjerovali u jeđnoga nebeskoga boga stvoritelja svjetlosti i svemira, i da su to božanstvo slave neki preci iz daleke prapostojbine s Istoka na Zapad prenijeli. Kod Istočnih Slavena spominje ga i ruski ljetopisac N e s t o r
Sunday, May 30, 2010
O ostacima "paganizma".... Vuk Bačanović:
Imati iskustvo Bosne i Hercegovine dijelom znači doživjeti istinitost onoga što je Danilo Kiš napisao u svojoj Grobnici za Borisa Davidoviča: "Surovost pravovernih nije, međutim, manje surova od paganske surovosti, a fanatizam verujućih u tiraniju jednog boga mnogo je žešći i efikasniji." Slučaj vjerujućih u božiju tiraniju vrlo je zamršen, ali lako objašnjiv. Oni koji navodno ne vjeruju u idole, sačinili su sebi boga-idola po vlastitom liku. Liku tiranina i propovjednika torovskog konformizma. Vjernici u jednog Abrahamovog boga nisu isto što i vjernici u tiraniju. Žalosna je činjenica da su ovi drugi trenutno u većini. I ta njihova jeziva fantazmagorija - bog tiranin, čije hramove grade uglavnom obogaćeni lopovi, pokvarenjaci, licemjeri, pedofili i masovne ubice, postao je najadekvatnije strašilo za utjerivanje emocionalno nestabilne populacije u red, pokornost i podjele. Opet treba ponoviti - ovo se odnosi na one čija je surovost jednaka paganskoj surovosti. Ali kakva je bila paganska nesurovost? U kakvu su mitsku zbilju vjerovali slavenski i neslavenski stanovnici Balkana, posebno prostora današnje BiH, prije konačne prevlasti abrahamskih religija? Od nje su ostali samo ostaci ostataka, koje nalazimo u epskoj poeziji, bajkama, običajima ili vjerovanjima preobučenim u abrahamsko ruho.
Mit i zbilja Jednom davno, prije nego što su se pojmovi "mit" i "mitologija" počeli kolokvijalno, ali i u mnogobrojnoj naučnoj literaturi, vezati za sve vrste laži, smicalica i neistina o prošlosti i sadašnjosti, Friedrich Wilhelm Joseph Ritter von Schelling je napisao da "mitologija nije ništa drugo do univerzum u svečanom ruhu, u svom apsolutnom liku - pravi univerzum po sebi, predstava života i haosa punog čuda u božanskom likotvorstvu, koja je već sama po sebi poezija... i, moglo bi se reći, tlo na kojem samo mogu cvjetati i uspijevati umjetnička djela".
Iako su kasniji teoretičari mita, izuzev možda Mircea Eliadea, s pravom imali dosta toga dodati prvom dijelu ove lijepe Schellingove misli, teško da bi bilo šta mogli prigovoriti njegovom objašnjenju mita kao neiscrpnog izvora umjetničkog nadahnuća. Pjesništvo, drama, slikarstvo, vajarstvo, muzika, igra - izviru iz prastarih ekstatičnih rituala kultova bogova, heroja i predaka. Iz obožavanja razularenog boga pijanskog zanosa i čuda Dionisa helenski duh je stvorio pozorište, kao združenje religije, umjetnosti i filozofije i njime je - između ostalog - danas dominantan u kulturi naroda Evrope.
Zbog toga će i za više od prosječno obrazovanog stanovnika BiH spominjanje "mita" ili "mitologije" isprva asocirati na Grčku i mitove o grčkim bogovima, boginjama, herojima kentaurima, grifonima, hidrama, itd. S druge strane, poznavanje ostataka autohtonih (slavenskih i predslavenskih) religijskih i mitskih tradicija, koje su prethodile širenju abrahamskih monoteizama i s kojima su se, više ili manje, stopile, vrlo je oskudno, osim u ruralnim sredinama, gdje se, možda ponegdje, iz usta kakvog starca ili starice još uvijek mogu čuti bajke koje po bogatstvu paganskih motiva i simbolike predstavljaju "mitove u malom" (Claude Lévi-Strauss).
Vjerske starine Samo zahvaljujući požrtvovanom naučnom radu Vlajka Palavestre i Radmile Fabijanić na prijeratnim etnološkim sveskama Glasnika Zemaljskog muzeja ove bajke su spašene od zaborava, a s njima i starobosanska mitska bića. Danas tako znamo za: ženskog demona (boginju?) podzemlja sa "sisama preko ramena i zubima kao kantarske kuke", koja pomaže onima koji su joj naklonjeni i njene tri kćeri, koje se udaju za smrtnike, ljudoždersku demonicu (ponekad u liku krmače) koja proždire čitave gradove, a pobjeđuje je heroj "siromah" (nekada Nasrudin-hodža), babu koja jaše na jarcu, živi u kući "punoj dječijih prstiju" (slično vještici "Baba Jagi" iz ruskih bajki); u okolini Srebrenice zapisane su bajke o demonici koja je cara Murata pretvorila u magarca, da bi je on, osvetivši se, pretvorio u svraku od koje su nastali sve svrake i gavranovi; o junaku Ćeli koji odlazi popevši se na džinovsko drvo u svijet astralnih (nebeskih) demona, gdje prebivaju nebeski djeda i baba, kao i podmukle vile (u drugoj verziji divovi) koje vade oči; u predanjima oko Bratunca pojavljuje se "vučiji pastir", šumski ili planinski duh koji predvodi kurjake i raspoređuje gdje će koji naći hranu (gospodar životinja, u nekim verzijama poistovjećen sa svetim Savom).
Grupa mitoloških stvorenja koja je naročito interesantna jesu "bradati ljudi", koji žive u rijekama i "nabacuju bukagije onome ko se kupa". Emilian Lilek, profesor tadašnje Velike gimnazije u Sarajevu, je još 1985. u svom radu Vjerske starine iz Bosne Hercegovine zabilježio običaj "darivanja rijeke" hranom, odjećom i dragocjenostima, raširen jednako i kod hrišćanskog i kod muslimanskog stanovništva - što bi moglo predstavljati ostatak žrtvenog prinošenja ovim bićima, prisutan u staroj predhrišćanskoj religiji.
Sva spomenuta mitska bića i vjerovanja vrlo dobro se uklapaju i u oskudni okvir onoga što nam je poznato o vjerovanjima predslavenskog (iliro-romanskog) stanovništva, a posebno u kratki izvještaj bizantijskog hroničara Prokopija iz VI vijeka o religiji slavenskih osvajača. Tu stoji: "Jednog od bogova, tvorca gromova i munja, smatraju svevišnjim, prinose mu žrtve u vidu volova i drugih žrtvenih životinja... isto tako odaju poštovanje rekama, nimfama i drugim demonima, prinose im svakojake žrtve, a za vreme žrtvovanja predskazuju." Druga bitna crta staroslavenske religije, uz obožavanje Gromovnika i mnoštva demona (bogova) u zemlji, vodi i zraku bilo je kult nebeskog tijela u cijelom slavenskom svijetu zvanog "otac", "djed", "babo", "zdravljak" - Mjeseca.
Mit o Mjesecu Običaji da se Mjesecu upućuju molitve za život novorođenih, da su katolici u Bosni pri pojavi mladog Mjeseca padali na koljena, da se plače pri njegovom pomračenju (Hrvatska), da kijevski mitropolit Georgije u XII vijeku proklinje one koji "ljube Mjesec" ukazuju da se vjerovalo da on privlači duše pokojnika i posjećuje svijet mrtvih. U Ukrajini su ga zvali Adam, što podrazumijeva praroditelja, što nas upućuje da je za stare Slavene poput brojnih drugih naroda: "Mjesec... također prvi umrli. Svakog Mjesečeva mjeseca, za vrijeme triju noći, on kao da je mrtav, on nestaje... Potom se ponovo pojavljuje i sve jače sjaji. Isto se tako smatra da i mrtvi postižu nov modalitet postojanja. Mjesec je za čovjeka simbol prijelaza iz života u smrt i iz smrti u život..." (J. Chevalier, A.Gheerbrant, Rječnik simbola, Nakladni zavod MH, Zagreb 1987).
U ovo se uklapa etimologija (historija značenja) slavenske riječi Mjesec, koja dolazi od praindoevropskog korijena *med - mjeriti, što podrazumijeva kalendarsko računanje vremena i znači da je slavenski mitski Mjesec dom i simbol božanskog predačkog bića koje upravlja periodičnim obnavljanjem, kako na kosmičkom tako i na zemaljskom, biljnom, životinjskom i ljudskom planu. U Bosni, što u reljefima srednjovjekovnih stećaka što u sačuvanim predanjima, nalazimo dragocjen materijal za rekonstrukciju slavenskog lunarnog mita.
Posebnu vrijednost ima bajka zapisana u krajiškom selu Debeljaci, koja nam govori o povezanosti tri drevna mitska bića: "Čobaninu Ivi došao vuk i pitao ga da li voli da pojede njegove ovce ili njega. Ivo mu kaže da pojede njega, ali tek kada se oženi. Na dan vjenčanja Ivo pobjegne i dođe do Mjesečeve majke. Ona mu da magičnu maramu. Bježeći od vuka, dođe do majke toga vuka, koji je imao gvozdenu glavu. Usput, nađe tri psa koja mu pomažu. Majka vukova nagovori Ivu da joj bude čobanin ne bi li ga njen sin pojeo. Prevari ga da ostavi pse, ali ipak psi spasu Ivu od vuka." (Vlajko Palavestra, Radmila Fabijanić, Narodne pripovijetke iz Bosne, GZM, N.S. Etnografija, sv. XIII, Sarajevo 1962, str. 163). Prema tome, Mjesec je imao božansku majku, čarobnicu koja, poput boginje podzemlja, spašava one kojima je naklona. U ovom slučaju, ona je saveznica protiv demonskog vuka i njegove lukave majke (nejasno je da li se ovdje radi o mitskom biću, demonici, majci svih vukova).
Zanimljivo je da je sv. Ivan (tj. sv. Ivo), prema vjerovanjima bosanskih katolika koje je zabilježio Ivan Zvonko, dva puta rođen i dva puta umro: prvi put mu je Isus savjetovao da se spali i sav je izgorio osim srca koje je njegova majka progutala i, ostavši trudna, ponovo ga rodila (Ivan Zvonko, Vjerovanja iz Herceg-Bosne, u zbirci Život i običaji, sv. 6, str. 190 i 303). Uz ove jasne crte božanstva, koje, poput Mjeseca, umire i uskrsava, važno je spomenuti da je u srpskim predajama sv. Ivan/Jovan nastanjen upravo na Mjesecu i da demonu Duklijanu preotima Sunce i vraća ga na nebo, odakle ga je ovaj ukrao. Ovo bi moglo značiti da je Ivo iz krajiške bajke također lunarno biće, heroj i predak, donosilac plodnosti, kojeg, kao i grčkog Prometeja, keltskog Smertriusa - a po nekim indicijama i skandinavskog Odina - progoni bijes nebeskog Gromovnika (Zeusa, Taranisa, Tora), oličen u vukovima ili gavranima.
Kako je 1982. zabilježio Šefik Bešlagić, jedan od najvećih izučavalaca bosanskog srednjovjekovlja, "jedna naša katolkinja je još prije 30 godina tražila savjet od svećenika da li se i dalje smije moliti mladom mjesecu" (Šefik Bešlagić, Stećci - kultura i umjetnost, IRO Veselin Masleša, Sarajevo 1982). Ma koliko vjerodostojnost ovakvog zaključivanja može biti upitna, prilično je izvjesno da je Mjesec, upravo kao mitsko slavensko-pagansko "utočište duša", odnosno simbol regeneracije, dospio na bosansko-humsko srednjovjekovno mramorje (stećke), i to - u vidu polumjeseca - kao najčešći astralni motiv. Najpoznatiji stećak iz Radimlje - prikaz Radoja Miloradovića sa spuštenom desnom rukom, pored koje su luk, strijela, mač i štit i lijevom podignutom prema prikazu punog Mjeseca, zapravo je slika napuštanja zemaljskog života i prelaska u zagrobni - Mjesečev svijet. Međutim, osim funkcije psihopompa (vodiča mrtvih), "djeda" (tj. predaka) i oploditelja, ovo mitsko biće je imalo i ratničke crte. Tako su gotovo sva ratnička konjanička božanstva polabskih Slavena bila lunarna, a jedno od njih po imenu Jarovit, prema etnološkim istraživanjima, poštovao se još u XIX vijeku pod imenom Jarilo u Rusiji, Ukrajini, Bjelorusiji, pa i samoj Srbiji (dakle, ranije vjerovatno i kod svih južnih Slavena). Hristijanizacijom, ovakav tip božanstva "heroj kulture" bit će zamijenjen ratničkim svecem tipa sv. Teodora Tirona, sv. Dimitrija ili sv. Juraja (Georgija, Đorđa).
Sveti Jarilo? Slavljenje "sveca", ratnika i "plodotvorca", proljetna svetkovina Jurjeva ili Đurđevdana donedavno je bila zajednička pripadnicima svih bh. konfesija, a njen raskorak sa moralnim svjetonazorima abrahamskih religija možda nigdje u domaćim književnostima nije tako duboko i lijepo promišljen kao u Dervišu i smrti Meše Selimovića. Ahmed Nurudin, očajan i smeten "uzbunjenom vilenjačkom krvlju", "vazduhom natopljenim grijehom", prizorom djevojaka koje se u ponoć gole kupaju na vodenici, gdje će ih "šejtani što tada ustaju" rutavim šapama pljeskati "po vlažnim butinama, sjajnijim od mjesečine" te parova koji "iza svih taraba", "iza svih kapija", "iza svih zidova" uživaju u "pravu na grijeh" u đurđevskoj noći, izgovara riječi koje bi mogle biti sažetak svake naučne studije o prepletanju različitih religijskih sistema i etika: "Šta smo učinili, šta smo postigli, šta smo srušili, šta izgradili? Da li se uzalud ne borimo protiv prirodnih nagona, jačih od svega što može da ponudi razum? Da nije suviše suho i neprivlačno, ono što dajemo u zamjenu za sočno drevno divljanje? Čime se suprotstavljamo čarima pradavnih doziva? Hoće li nas osvojiti daleki divlji preci i vratiti na svoje vrijeme? Ništa drugo ne želim već da moje strahovanje bude gore od istine, ali se bojim da je pogled moje uznemirene duše bistriji nego u moje braće kojima je bliži ovaj svijet od onoga. Nikoga ne tužim, Bože, koji sve znaš, i budi milostiv i meni, i njima, i svima grešnim ljudima."
Iako se ovdje radi o književnom tekstu koji činjeničnoj kritici ne može biti izložen poput naučnog, u izučavanju religioznih fenomena se treba paziti isključivosti i striktnih razdvajanja. Niti su paganske religije, pa tako i slavenska, predstavljale panteone bogova, u čije se ime isključivo nalokavalo, nažderavalo i orgijalo kako bi se pobjeglo od "krute" ljudskosti i pobjeglo u bestijalnost neodgovornosti bilo kome i bilo čemu, niti su hrišćanstvo i islam isključivo oličenja krutog racionalizma i sterilnog puritanizma. Mitologija bosanskih bajki, proizašla iz duha stanovništva, zadivljenog i prestravljenog divljim i neukrotivim spojem okrutnog i lijepog oko sebe, vrvi božanstvima čija je priroda upravo takvog spoja. Ni dobra ni zla i dobra i zla u zavisnosti kako kada i prema kome, luda, razigrana, dobrostiva, hirovita, pohotna, budalasta i opasna po život, ona se šunjaju krošnjama drveća, hode podzemljem i čarolijom obezbjeđuju plodnost, lebde u oblacima na vjetru koji urla planinskim vrletima, sviraju i plešu na proplancima, vrebaju iz vode ili, jednostavno, više ili manje zainteresovano, posmatraju svijet iz viših nebeskih sfera, donoseći često više štete nego koristi. Iako naizgled banalna i smiješna naspram teologija abrahamskih monoteizama o jedinom i svepravednom bogu, ova vjerovanja to nipošto nisu bila.
Ova mitologija u malom jeste rezultat hiljadugodišnjih promišljanja o (među) odnosima u prirodi, koji nisu nimalo idilični i kao takva - poput starogrčke mitologije u današnjoj Grčkoj - bi trebala biti vrednovana kao dio bogatstva kulturnog naslijeđa, a ne bačena u zapećak i zaboravljena. Tu se na radi o bilo kakvom oživljavanju paganizma u vidu kulta, već o poštovanju prema jednom nadkonfesionalnom, dubokoumnom i zabavnom mitskom univerzumu, kao neiscrpnom izvoru inspiracije za fantastičnu književnost, priče, pjesme, crtane filmove, strip - kompletnu jednu subkulturu, svakako vredniju od hiljadu i jedne imitacije Tolkiena, Harryja Pottera ili Dungeons and Dragonsa. Na kraju krajeva, i Tolkien je inspiraciju za Gospodara prstenova i Silmarillion pronašao u germanskoj i keltskoj mitologiji. A sam je bio abrahamac - rimokatolik, vjernik u jednoga boga. Nipošto u tiraniju. Mašta spašava.
Mit i zbilja Jednom davno, prije nego što su se pojmovi "mit" i "mitologija" počeli kolokvijalno, ali i u mnogobrojnoj naučnoj literaturi, vezati za sve vrste laži, smicalica i neistina o prošlosti i sadašnjosti, Friedrich Wilhelm Joseph Ritter von Schelling je napisao da "mitologija nije ništa drugo do univerzum u svečanom ruhu, u svom apsolutnom liku - pravi univerzum po sebi, predstava života i haosa punog čuda u božanskom likotvorstvu, koja je već sama po sebi poezija... i, moglo bi se reći, tlo na kojem samo mogu cvjetati i uspijevati umjetnička djela".
Iako su kasniji teoretičari mita, izuzev možda Mircea Eliadea, s pravom imali dosta toga dodati prvom dijelu ove lijepe Schellingove misli, teško da bi bilo šta mogli prigovoriti njegovom objašnjenju mita kao neiscrpnog izvora umjetničkog nadahnuća. Pjesništvo, drama, slikarstvo, vajarstvo, muzika, igra - izviru iz prastarih ekstatičnih rituala kultova bogova, heroja i predaka. Iz obožavanja razularenog boga pijanskog zanosa i čuda Dionisa helenski duh je stvorio pozorište, kao združenje religije, umjetnosti i filozofije i njime je - između ostalog - danas dominantan u kulturi naroda Evrope.
Zbog toga će i za više od prosječno obrazovanog stanovnika BiH spominjanje "mita" ili "mitologije" isprva asocirati na Grčku i mitove o grčkim bogovima, boginjama, herojima kentaurima, grifonima, hidrama, itd. S druge strane, poznavanje ostataka autohtonih (slavenskih i predslavenskih) religijskih i mitskih tradicija, koje su prethodile širenju abrahamskih monoteizama i s kojima su se, više ili manje, stopile, vrlo je oskudno, osim u ruralnim sredinama, gdje se, možda ponegdje, iz usta kakvog starca ili starice još uvijek mogu čuti bajke koje po bogatstvu paganskih motiva i simbolike predstavljaju "mitove u malom" (Claude Lévi-Strauss).
Vjerske starine Samo zahvaljujući požrtvovanom naučnom radu Vlajka Palavestre i Radmile Fabijanić na prijeratnim etnološkim sveskama Glasnika Zemaljskog muzeja ove bajke su spašene od zaborava, a s njima i starobosanska mitska bića. Danas tako znamo za: ženskog demona (boginju?) podzemlja sa "sisama preko ramena i zubima kao kantarske kuke", koja pomaže onima koji su joj naklonjeni i njene tri kćeri, koje se udaju za smrtnike, ljudoždersku demonicu (ponekad u liku krmače) koja proždire čitave gradove, a pobjeđuje je heroj "siromah" (nekada Nasrudin-hodža), babu koja jaše na jarcu, živi u kući "punoj dječijih prstiju" (slično vještici "Baba Jagi" iz ruskih bajki); u okolini Srebrenice zapisane su bajke o demonici koja je cara Murata pretvorila u magarca, da bi je on, osvetivši se, pretvorio u svraku od koje su nastali sve svrake i gavranovi; o junaku Ćeli koji odlazi popevši se na džinovsko drvo u svijet astralnih (nebeskih) demona, gdje prebivaju nebeski djeda i baba, kao i podmukle vile (u drugoj verziji divovi) koje vade oči; u predanjima oko Bratunca pojavljuje se "vučiji pastir", šumski ili planinski duh koji predvodi kurjake i raspoređuje gdje će koji naći hranu (gospodar životinja, u nekim verzijama poistovjećen sa svetim Savom).
Grupa mitoloških stvorenja koja je naročito interesantna jesu "bradati ljudi", koji žive u rijekama i "nabacuju bukagije onome ko se kupa". Emilian Lilek, profesor tadašnje Velike gimnazije u Sarajevu, je još 1985. u svom radu Vjerske starine iz Bosne Hercegovine zabilježio običaj "darivanja rijeke" hranom, odjećom i dragocjenostima, raširen jednako i kod hrišćanskog i kod muslimanskog stanovništva - što bi moglo predstavljati ostatak žrtvenog prinošenja ovim bićima, prisutan u staroj predhrišćanskoj religiji.
Sva spomenuta mitska bića i vjerovanja vrlo dobro se uklapaju i u oskudni okvir onoga što nam je poznato o vjerovanjima predslavenskog (iliro-romanskog) stanovništva, a posebno u kratki izvještaj bizantijskog hroničara Prokopija iz VI vijeka o religiji slavenskih osvajača. Tu stoji: "Jednog od bogova, tvorca gromova i munja, smatraju svevišnjim, prinose mu žrtve u vidu volova i drugih žrtvenih životinja... isto tako odaju poštovanje rekama, nimfama i drugim demonima, prinose im svakojake žrtve, a za vreme žrtvovanja predskazuju." Druga bitna crta staroslavenske religije, uz obožavanje Gromovnika i mnoštva demona (bogova) u zemlji, vodi i zraku bilo je kult nebeskog tijela u cijelom slavenskom svijetu zvanog "otac", "djed", "babo", "zdravljak" - Mjeseca.
Mit o Mjesecu Običaji da se Mjesecu upućuju molitve za život novorođenih, da su katolici u Bosni pri pojavi mladog Mjeseca padali na koljena, da se plače pri njegovom pomračenju (Hrvatska), da kijevski mitropolit Georgije u XII vijeku proklinje one koji "ljube Mjesec" ukazuju da se vjerovalo da on privlači duše pokojnika i posjećuje svijet mrtvih. U Ukrajini su ga zvali Adam, što podrazumijeva praroditelja, što nas upućuje da je za stare Slavene poput brojnih drugih naroda: "Mjesec... također prvi umrli. Svakog Mjesečeva mjeseca, za vrijeme triju noći, on kao da je mrtav, on nestaje... Potom se ponovo pojavljuje i sve jače sjaji. Isto se tako smatra da i mrtvi postižu nov modalitet postojanja. Mjesec je za čovjeka simbol prijelaza iz života u smrt i iz smrti u život..." (J. Chevalier, A.Gheerbrant, Rječnik simbola, Nakladni zavod MH, Zagreb 1987).
U ovo se uklapa etimologija (historija značenja) slavenske riječi Mjesec, koja dolazi od praindoevropskog korijena *med - mjeriti, što podrazumijeva kalendarsko računanje vremena i znači da je slavenski mitski Mjesec dom i simbol božanskog predačkog bića koje upravlja periodičnim obnavljanjem, kako na kosmičkom tako i na zemaljskom, biljnom, životinjskom i ljudskom planu. U Bosni, što u reljefima srednjovjekovnih stećaka što u sačuvanim predanjima, nalazimo dragocjen materijal za rekonstrukciju slavenskog lunarnog mita.
Posebnu vrijednost ima bajka zapisana u krajiškom selu Debeljaci, koja nam govori o povezanosti tri drevna mitska bića: "Čobaninu Ivi došao vuk i pitao ga da li voli da pojede njegove ovce ili njega. Ivo mu kaže da pojede njega, ali tek kada se oženi. Na dan vjenčanja Ivo pobjegne i dođe do Mjesečeve majke. Ona mu da magičnu maramu. Bježeći od vuka, dođe do majke toga vuka, koji je imao gvozdenu glavu. Usput, nađe tri psa koja mu pomažu. Majka vukova nagovori Ivu da joj bude čobanin ne bi li ga njen sin pojeo. Prevari ga da ostavi pse, ali ipak psi spasu Ivu od vuka." (Vlajko Palavestra, Radmila Fabijanić, Narodne pripovijetke iz Bosne, GZM, N.S. Etnografija, sv. XIII, Sarajevo 1962, str. 163). Prema tome, Mjesec je imao božansku majku, čarobnicu koja, poput boginje podzemlja, spašava one kojima je naklona. U ovom slučaju, ona je saveznica protiv demonskog vuka i njegove lukave majke (nejasno je da li se ovdje radi o mitskom biću, demonici, majci svih vukova).
Zanimljivo je da je sv. Ivan (tj. sv. Ivo), prema vjerovanjima bosanskih katolika koje je zabilježio Ivan Zvonko, dva puta rođen i dva puta umro: prvi put mu je Isus savjetovao da se spali i sav je izgorio osim srca koje je njegova majka progutala i, ostavši trudna, ponovo ga rodila (Ivan Zvonko, Vjerovanja iz Herceg-Bosne, u zbirci Život i običaji, sv. 6, str. 190 i 303). Uz ove jasne crte božanstva, koje, poput Mjeseca, umire i uskrsava, važno je spomenuti da je u srpskim predajama sv. Ivan/Jovan nastanjen upravo na Mjesecu i da demonu Duklijanu preotima Sunce i vraća ga na nebo, odakle ga je ovaj ukrao. Ovo bi moglo značiti da je Ivo iz krajiške bajke također lunarno biće, heroj i predak, donosilac plodnosti, kojeg, kao i grčkog Prometeja, keltskog Smertriusa - a po nekim indicijama i skandinavskog Odina - progoni bijes nebeskog Gromovnika (Zeusa, Taranisa, Tora), oličen u vukovima ili gavranima.
Kako je 1982. zabilježio Šefik Bešlagić, jedan od najvećih izučavalaca bosanskog srednjovjekovlja, "jedna naša katolkinja je još prije 30 godina tražila savjet od svećenika da li se i dalje smije moliti mladom mjesecu" (Šefik Bešlagić, Stećci - kultura i umjetnost, IRO Veselin Masleša, Sarajevo 1982). Ma koliko vjerodostojnost ovakvog zaključivanja može biti upitna, prilično je izvjesno da je Mjesec, upravo kao mitsko slavensko-pagansko "utočište duša", odnosno simbol regeneracije, dospio na bosansko-humsko srednjovjekovno mramorje (stećke), i to - u vidu polumjeseca - kao najčešći astralni motiv. Najpoznatiji stećak iz Radimlje - prikaz Radoja Miloradovića sa spuštenom desnom rukom, pored koje su luk, strijela, mač i štit i lijevom podignutom prema prikazu punog Mjeseca, zapravo je slika napuštanja zemaljskog života i prelaska u zagrobni - Mjesečev svijet. Međutim, osim funkcije psihopompa (vodiča mrtvih), "djeda" (tj. predaka) i oploditelja, ovo mitsko biće je imalo i ratničke crte. Tako su gotovo sva ratnička konjanička božanstva polabskih Slavena bila lunarna, a jedno od njih po imenu Jarovit, prema etnološkim istraživanjima, poštovao se još u XIX vijeku pod imenom Jarilo u Rusiji, Ukrajini, Bjelorusiji, pa i samoj Srbiji (dakle, ranije vjerovatno i kod svih južnih Slavena). Hristijanizacijom, ovakav tip božanstva "heroj kulture" bit će zamijenjen ratničkim svecem tipa sv. Teodora Tirona, sv. Dimitrija ili sv. Juraja (Georgija, Đorđa).
Sveti Jarilo? Slavljenje "sveca", ratnika i "plodotvorca", proljetna svetkovina Jurjeva ili Đurđevdana donedavno je bila zajednička pripadnicima svih bh. konfesija, a njen raskorak sa moralnim svjetonazorima abrahamskih religija možda nigdje u domaćim književnostima nije tako duboko i lijepo promišljen kao u Dervišu i smrti Meše Selimovića. Ahmed Nurudin, očajan i smeten "uzbunjenom vilenjačkom krvlju", "vazduhom natopljenim grijehom", prizorom djevojaka koje se u ponoć gole kupaju na vodenici, gdje će ih "šejtani što tada ustaju" rutavim šapama pljeskati "po vlažnim butinama, sjajnijim od mjesečine" te parova koji "iza svih taraba", "iza svih kapija", "iza svih zidova" uživaju u "pravu na grijeh" u đurđevskoj noći, izgovara riječi koje bi mogle biti sažetak svake naučne studije o prepletanju različitih religijskih sistema i etika: "Šta smo učinili, šta smo postigli, šta smo srušili, šta izgradili? Da li se uzalud ne borimo protiv prirodnih nagona, jačih od svega što može da ponudi razum? Da nije suviše suho i neprivlačno, ono što dajemo u zamjenu za sočno drevno divljanje? Čime se suprotstavljamo čarima pradavnih doziva? Hoće li nas osvojiti daleki divlji preci i vratiti na svoje vrijeme? Ništa drugo ne želim već da moje strahovanje bude gore od istine, ali se bojim da je pogled moje uznemirene duše bistriji nego u moje braće kojima je bliži ovaj svijet od onoga. Nikoga ne tužim, Bože, koji sve znaš, i budi milostiv i meni, i njima, i svima grešnim ljudima."
Iako se ovdje radi o književnom tekstu koji činjeničnoj kritici ne može biti izložen poput naučnog, u izučavanju religioznih fenomena se treba paziti isključivosti i striktnih razdvajanja. Niti su paganske religije, pa tako i slavenska, predstavljale panteone bogova, u čije se ime isključivo nalokavalo, nažderavalo i orgijalo kako bi se pobjeglo od "krute" ljudskosti i pobjeglo u bestijalnost neodgovornosti bilo kome i bilo čemu, niti su hrišćanstvo i islam isključivo oličenja krutog racionalizma i sterilnog puritanizma. Mitologija bosanskih bajki, proizašla iz duha stanovništva, zadivljenog i prestravljenog divljim i neukrotivim spojem okrutnog i lijepog oko sebe, vrvi božanstvima čija je priroda upravo takvog spoja. Ni dobra ni zla i dobra i zla u zavisnosti kako kada i prema kome, luda, razigrana, dobrostiva, hirovita, pohotna, budalasta i opasna po život, ona se šunjaju krošnjama drveća, hode podzemljem i čarolijom obezbjeđuju plodnost, lebde u oblacima na vjetru koji urla planinskim vrletima, sviraju i plešu na proplancima, vrebaju iz vode ili, jednostavno, više ili manje zainteresovano, posmatraju svijet iz viših nebeskih sfera, donoseći često više štete nego koristi. Iako naizgled banalna i smiješna naspram teologija abrahamskih monoteizama o jedinom i svepravednom bogu, ova vjerovanja to nipošto nisu bila.
Ova mitologija u malom jeste rezultat hiljadugodišnjih promišljanja o (među) odnosima u prirodi, koji nisu nimalo idilični i kao takva - poput starogrčke mitologije u današnjoj Grčkoj - bi trebala biti vrednovana kao dio bogatstva kulturnog naslijeđa, a ne bačena u zapećak i zaboravljena. Tu se na radi o bilo kakvom oživljavanju paganizma u vidu kulta, već o poštovanju prema jednom nadkonfesionalnom, dubokoumnom i zabavnom mitskom univerzumu, kao neiscrpnom izvoru inspiracije za fantastičnu književnost, priče, pjesme, crtane filmove, strip - kompletnu jednu subkulturu, svakako vredniju od hiljadu i jedne imitacije Tolkiena, Harryja Pottera ili Dungeons and Dragonsa. Na kraju krajeva, i Tolkien je inspiraciju za Gospodara prstenova i Silmarillion pronašao u germanskoj i keltskoj mitologiji. A sam je bio abrahamac - rimokatolik, vjernik u jednoga boga. Nipošto u tiraniju. Mašta spašava.
Mitološke slike u kulturi Slavena
Personifikacija Neba, kod Istočnih Slovena je Svarog (usporedivo sa “Svarga” – Nebo na Hindi jeziku). Proučavajući srednjovjekovne hronike i istočnoslovenske bajke Andrej Rybacov smatra: Svarog je uspostavio monogamnu porodicu (Rybacov, 1994, 530) što jeste osnovna karakteristika svakog indoevropskog boga Neba kao utemeljitelja zakona i zaštitnika ljudskog roda. On je spustio željezna kliješta s neba, darujući tako ljude sposobnošću da iskuju oruđa za rad. Funkcija kovača pomalo je neuobičajena datoj slici. Ipak, mitski karakter zaštitnik braka i istovremeno prvi kovač nalazimo u istočnoslovenskom folkloru pod imenom Kuzmodamjan. U sklopu svadbenih običaja recitirala se pjesmica:
O svetom Kozmodamjanu,
na vjenčanje dođi nam
i privjenčaj se s nama
Ime ovog folklornog lika izvedeno je iz imena hrišćanskih svetaca Kozme i Damjana, koji u Rusiji važe za zaštitnike kovača. U ukrajinskoj bajci kovači su pobjedili veliku zmiju i izorali brazdu do Crnog Mora.
Svarogov sin bio je Svarožić – utjelovljenje vatre. Zapadni Sloveni zvali su ga i Radagost. Ruski anali kao Svarogovog sina spominju i Dažboga.
Bog Gromovnik istočnih Slovena bio je Perun, iako je njegova važnost varirala od podneblja do podneblja. Tragove njegovog obožavanja nalazaimo, u obliku toponima i kod Južnih Slovena. Perunovi atributi bili su konj, dvokolica, sjekira ili čekić i kamene strijele.
Prema bjeloruskoj tradiciji Boga Gromovnika okružuju duhovi u obliku ptica grabljivica i ratnici – bebe!!! Ostale predatorske životinje također su povezivane sa božanstvom. Za Perunovu suprugu, vjerovatno je smatrana Dodola. Njeno ime je sačuvano u južnoslovenskom obredu: mlada djevojka obučena u zelene grančice nazivana je Dodolom; njen zadatak je bio da, plešući, proljeva vodu i tako dozove kišu.
U slovenskoj kulturi Bog Gromovnik dugo vremena nije imao vodeću ulogu. Prema mišljenju E.V. Anichkova, uzdizanje Peruna kao glavnog božanstva bilo je usko povezano sa uspostavljanjem kijevske države. Želivši da ojača vladavinu baziranu na dominaciji vojne sile, knez Vladimir je reformirao paganski panteon stavljajući Peruna na prvo mjesto. Bilo bi interesantno saznati zašto je knez izabrao Gromovnika sličnog baltskom Perkunasu, Indri indijske herojske epohe, grčkom Zeusu ili rimskom Jovu, umjesto Heroja, kako se to dogodilo u vendelskoj Skandinaviji ili, kako ćemo vidjeti, kod Zapadnih Slovena. Možda se to dogodilo pod baltskim uticajem ili, mnogo vjerovatnije, Vikinga? Na brdu ponad Kijeva je 980 postavljen kip Boga Gromovnika sa srebrenom bradom i zlatnim brkovima u čiju je čast vlastoljubivi princ ustanovio dotad neprakticiran kult ljudskih žrtava. Ali, samo osam godina kasnije isti čovjek je, prihvativši hrišćanstvo, naredio da se Perunov kip ukloni iz Kijeva: naredio je da ga privežu konju za rep i udaraju batinama, poslije čega je bačen u Dnjepar.
U hrišćansko vrijeme Perun je zamjenjen prorokom Ilijom (Eliasom), koji se, prema Bibliji vatrenim kolima uzneo na nebo. Dan svetog Ilije (20 Juli) bio je svečano proslavljan širom Rusije i to sa svim atributima paganskog kulta – vjerovatno sa istim značajem koji je taj, uobičajeno olujni, dan imao kada je bio posvećen Perunu. Vjerovalo se da prorok Ilija juri nebesima i munjama gađa zmije (đavole), koji beživotno padaju na zemlju.
Treba još napomenuti da su Oseti svoje božanstvo groma nazivali Wacilla – sveti Ilija. Identifikacija Gromovnika sa drevnim prorokom, vjerovatno je povezana sa biblijskom pričom prema kojoj se Ilija uzdigao na nebo u vatrenoj kočiji. To je vrlo moćan argument u prilog teoriji prema kojoj se za boga gromovnika veže dvokolica, odnosno vozilo (Tor i Jormungand, Indra i Vritra, Tarhunt i Illuryanka itd.). I, konačno, tretiranje određenih bogova-konjanika kao Gromovnika koje možemo pronaći u literaturi možemo smatrati pogrešnima. Posljednji podatak naročito se tiče podataka iz tradicija zapadnih Slovena.
Ratnički Sloveni sa ostrva Rujana (Rugen) u Baltičkom moru, poštovali su boga Svantevita, odnosno Svetovida. Danski srednjovjekovni hroničar Sax Grammaticus o tome piše: “Ovaj bog u službi ima tri stotine konja i isto toliko konjanika. Sve što se oružjem ili pljačkaškim pohodom zadobije, poverava se čuvanju sveštenikovom… Za sebe on (Bog), imađaše svog konja bele boje. Bejaše greh iščupati mu iz grive ili repa i jednu dlaku. Samo ga je sveštenik hrama mogao pasti i opremati. Isti konj služio je i za gatanje, na ovaj način kad je reč: da li treba ili ne treba preduzimati kakav rat, sveštenici nameste ispred hrama trostruki red kopalja. Zatim vežu dva koplja koso sa šiljcima dole. Sad kad hoće da krenu u rat, najpre obave svečane molitve, i sveštenik dovede konja, da pređe preko kopalja. Pođe li on sad pri preskakanju desnom nogom, onda je srećan znak za ishod rata; ako pođe levom nogom odmah se okanu polaska.
Grammaticus opisuje Svetovidov hram i statuu božanstva: Spoljašnost ovoga hrama bila je ukrašena divnim grubo obojenim drvorezom… U nj se ulazi samo kroz jedna vrata. Oko samog hrama bejaše dvostruka ograda: spoljna je ograda bila pokrivena grimiznim krovom, unutrašnja je sastavljena iz zastora, koji drže četiri koca, a sa spoljnom ogradom se dodirivaše samo krovom…
U zgradi bejaše veliki idol, mnogo veći nego u prirodi; imađaše četiri vrata i četiri glave, dvije spreda, a dve s leđa; i spreda i pozadi jedna izgleda da gleda na desnu, a druga na levu stranu. Brada je obrijana, kosa ošišana, kao što nose Rujani. u desnoj ruci držaše jedan rog spravljen od raznih metala; svake godine ga sveštenik puni vinom (mero); i po stanju ovoga pića, on predskazivaše žetvu te godine. Leva ruka drži jedan luk spušten niz telo. Jedna mantija pokriva idolovo telo i spušta se do nogu. Idol bejaše sagrađen od raznih drveta i tako vešto spojenih, da se sastavak mogaše primetiti tek posle najpažljivijeg ispitivanja. Noge se opirahu o zemlju, ali se ne vidi, kako je za nju bio utvrđen. Pored idola vidi se: jedna uzda, sedlo i drugi razni znaci božanstva. Naročito se divljahu jednom kolosalnom maču, čija kanija i balčak behu od srebra i vrlo značajno izrezani.
Ovdje očigledno nije riječ o Gromovniku. Svi simboli o kojima čitamo povezani su sa plodnošću (posebno rog – što upućuje na Cernunnosa, Tračkog heroja, skitskog Kolaksaja itd.). Koplje i konj su još karakterističniji i jasno su povezani sa slikom svetog Đorđa – konjanik na bijelom konju, Heroj. Sa Svetovidom se često uspoređuje četverougaoni kip pronađen u Zbruču u Galiciji 1848. Interesantno je da dvije strane imaju ženske atribute. Treća strana nema specifičnih atributa, dok se na četvrtoj pojavljuju konj i koplje, zbog kojih je Rybjakov smatrao da se radi o Perunu. Međutim, konj i koplje odlike su Heroja Kulture. Više glava, s druge strane, upućuje na refleksije.
Višeglavi bogovi najtipičniji su za Indiju (više glava, ruku i očiju simboliziraju superiornost božanstva nad smrtnicima). Ovi atributi pojavljuju se i širom Evrope: u grčkoj mitologiji, Apolon u nekim svojim manifestacijama ima četriri ruke; zatim tu su stoglavi i pedesetoglavi džinovi, Gerion sa tr tijela. U skandinavskim legendama tu su višeruki trolovi; Heroj Starkad koji se rodio sa šest ruku, od kojih mu je četiri kasnije odsjekao, prema njemu neprijateljski raspoložen Gromovnik Tor.
Na otoku Rugenu u gradu Korenizsi, postojao je drugi paganski hram sa kipovima trojice bogova: sedmoglavog Rugevita, petorukog Porevita i petoglavog Porenuta. Kod zapadnih Slovena spominje se Herovit (Gerovit) čiji je atribut bio zlatni vepar. “Vit” znači “život” i, prema izvorima, ovi bogovi manifestovali su plodnost i rat. Posebno poštovan u jednom od glavnih svetišta u Retri (Starigradu) bio je Radegast, predstavljen kao mladi vojnik sa kopljem u ruci (interesantno je da je ovo ime nosio paganski vođa Germana koji je u petom vijeku, neposredno prije Alarika, neuspješno pokušao opljačkati Rim). Prema Titmaru, koji je opisivao isti hram, Radegast je u stvari Svarožić.
Nakon uništenja zapadnoslovenskih kneževina, svetišta bijahu poharana, kipovi božanstava polomljeni, svaki trag domaće sakralne arhitekture i umjetnosti zbrisan a do nas su stigli samo ostaci ostataka njihove negdašnje ljepote i slave. Ipak, nekoliko sačuvanih kamenih reljefa pronađeni su u Crkvama, za čiju je gradnju upotrebljavan kamen iz ruševina paganskih hramova.
Tako je pronađen kamen koji predstavlja božanstvo sa rogom za piće u Arkoni; prikaz troglavog božanstva iz Vergena i “Herovitov kamen” iz Volgasta. Sačuvano je i nekoliko drvenih skulptura: troglava figura iz Volina; skulptura koja predstavlja dvije srasle osobe (Blizanci?); šematske slike sa fasade hrama u Gross-Radenu. U 17 stoljeću u gradu Prilvitsu pronađena je kolekcija domaćih idola čudnovatih oblika iz Retre, koji, greškom, nisu bili istopljeni. Na njima su runama ispisana imena bogova.
preuzeto sa humnauke.blogger.ba
O svetom Kozmodamjanu,
na vjenčanje dođi nam
i privjenčaj se s nama
Ime ovog folklornog lika izvedeno je iz imena hrišćanskih svetaca Kozme i Damjana, koji u Rusiji važe za zaštitnike kovača. U ukrajinskoj bajci kovači su pobjedili veliku zmiju i izorali brazdu do Crnog Mora.
Svarogov sin bio je Svarožić – utjelovljenje vatre. Zapadni Sloveni zvali su ga i Radagost. Ruski anali kao Svarogovog sina spominju i Dažboga.
Bog Gromovnik istočnih Slovena bio je Perun, iako je njegova važnost varirala od podneblja do podneblja. Tragove njegovog obožavanja nalazaimo, u obliku toponima i kod Južnih Slovena. Perunovi atributi bili su konj, dvokolica, sjekira ili čekić i kamene strijele.
Prema bjeloruskoj tradiciji Boga Gromovnika okružuju duhovi u obliku ptica grabljivica i ratnici – bebe!!! Ostale predatorske životinje također su povezivane sa božanstvom. Za Perunovu suprugu, vjerovatno je smatrana Dodola. Njeno ime je sačuvano u južnoslovenskom obredu: mlada djevojka obučena u zelene grančice nazivana je Dodolom; njen zadatak je bio da, plešući, proljeva vodu i tako dozove kišu.
U slovenskoj kulturi Bog Gromovnik dugo vremena nije imao vodeću ulogu. Prema mišljenju E.V. Anichkova, uzdizanje Peruna kao glavnog božanstva bilo je usko povezano sa uspostavljanjem kijevske države. Želivši da ojača vladavinu baziranu na dominaciji vojne sile, knez Vladimir je reformirao paganski panteon stavljajući Peruna na prvo mjesto. Bilo bi interesantno saznati zašto je knez izabrao Gromovnika sličnog baltskom Perkunasu, Indri indijske herojske epohe, grčkom Zeusu ili rimskom Jovu, umjesto Heroja, kako se to dogodilo u vendelskoj Skandinaviji ili, kako ćemo vidjeti, kod Zapadnih Slovena. Možda se to dogodilo pod baltskim uticajem ili, mnogo vjerovatnije, Vikinga? Na brdu ponad Kijeva je 980 postavljen kip Boga Gromovnika sa srebrenom bradom i zlatnim brkovima u čiju je čast vlastoljubivi princ ustanovio dotad neprakticiran kult ljudskih žrtava. Ali, samo osam godina kasnije isti čovjek je, prihvativši hrišćanstvo, naredio da se Perunov kip ukloni iz Kijeva: naredio je da ga privežu konju za rep i udaraju batinama, poslije čega je bačen u Dnjepar.
U hrišćansko vrijeme Perun je zamjenjen prorokom Ilijom (Eliasom), koji se, prema Bibliji vatrenim kolima uzneo na nebo. Dan svetog Ilije (20 Juli) bio je svečano proslavljan širom Rusije i to sa svim atributima paganskog kulta – vjerovatno sa istim značajem koji je taj, uobičajeno olujni, dan imao kada je bio posvećen Perunu. Vjerovalo se da prorok Ilija juri nebesima i munjama gađa zmije (đavole), koji beživotno padaju na zemlju.
Treba još napomenuti da su Oseti svoje božanstvo groma nazivali Wacilla – sveti Ilija. Identifikacija Gromovnika sa drevnim prorokom, vjerovatno je povezana sa biblijskom pričom prema kojoj se Ilija uzdigao na nebo u vatrenoj kočiji. To je vrlo moćan argument u prilog teoriji prema kojoj se za boga gromovnika veže dvokolica, odnosno vozilo (Tor i Jormungand, Indra i Vritra, Tarhunt i Illuryanka itd.). I, konačno, tretiranje određenih bogova-konjanika kao Gromovnika koje možemo pronaći u literaturi možemo smatrati pogrešnima. Posljednji podatak naročito se tiče podataka iz tradicija zapadnih Slovena.
Ratnički Sloveni sa ostrva Rujana (Rugen) u Baltičkom moru, poštovali su boga Svantevita, odnosno Svetovida. Danski srednjovjekovni hroničar Sax Grammaticus o tome piše: “Ovaj bog u službi ima tri stotine konja i isto toliko konjanika. Sve što se oružjem ili pljačkaškim pohodom zadobije, poverava se čuvanju sveštenikovom… Za sebe on (Bog), imađaše svog konja bele boje. Bejaše greh iščupati mu iz grive ili repa i jednu dlaku. Samo ga je sveštenik hrama mogao pasti i opremati. Isti konj služio je i za gatanje, na ovaj način kad je reč: da li treba ili ne treba preduzimati kakav rat, sveštenici nameste ispred hrama trostruki red kopalja. Zatim vežu dva koplja koso sa šiljcima dole. Sad kad hoće da krenu u rat, najpre obave svečane molitve, i sveštenik dovede konja, da pređe preko kopalja. Pođe li on sad pri preskakanju desnom nogom, onda je srećan znak za ishod rata; ako pođe levom nogom odmah se okanu polaska.
Grammaticus opisuje Svetovidov hram i statuu božanstva: Spoljašnost ovoga hrama bila je ukrašena divnim grubo obojenim drvorezom… U nj se ulazi samo kroz jedna vrata. Oko samog hrama bejaše dvostruka ograda: spoljna je ograda bila pokrivena grimiznim krovom, unutrašnja je sastavljena iz zastora, koji drže četiri koca, a sa spoljnom ogradom se dodirivaše samo krovom…
U zgradi bejaše veliki idol, mnogo veći nego u prirodi; imađaše četiri vrata i četiri glave, dvije spreda, a dve s leđa; i spreda i pozadi jedna izgleda da gleda na desnu, a druga na levu stranu. Brada je obrijana, kosa ošišana, kao što nose Rujani. u desnoj ruci držaše jedan rog spravljen od raznih metala; svake godine ga sveštenik puni vinom (mero); i po stanju ovoga pića, on predskazivaše žetvu te godine. Leva ruka drži jedan luk spušten niz telo. Jedna mantija pokriva idolovo telo i spušta se do nogu. Idol bejaše sagrađen od raznih drveta i tako vešto spojenih, da se sastavak mogaše primetiti tek posle najpažljivijeg ispitivanja. Noge se opirahu o zemlju, ali se ne vidi, kako je za nju bio utvrđen. Pored idola vidi se: jedna uzda, sedlo i drugi razni znaci božanstva. Naročito se divljahu jednom kolosalnom maču, čija kanija i balčak behu od srebra i vrlo značajno izrezani.
Ovdje očigledno nije riječ o Gromovniku. Svi simboli o kojima čitamo povezani su sa plodnošću (posebno rog – što upućuje na Cernunnosa, Tračkog heroja, skitskog Kolaksaja itd.). Koplje i konj su još karakterističniji i jasno su povezani sa slikom svetog Đorđa – konjanik na bijelom konju, Heroj. Sa Svetovidom se često uspoređuje četverougaoni kip pronađen u Zbruču u Galiciji 1848. Interesantno je da dvije strane imaju ženske atribute. Treća strana nema specifičnih atributa, dok se na četvrtoj pojavljuju konj i koplje, zbog kojih je Rybjakov smatrao da se radi o Perunu. Međutim, konj i koplje odlike su Heroja Kulture. Više glava, s druge strane, upućuje na refleksije.
Višeglavi bogovi najtipičniji su za Indiju (više glava, ruku i očiju simboliziraju superiornost božanstva nad smrtnicima). Ovi atributi pojavljuju se i širom Evrope: u grčkoj mitologiji, Apolon u nekim svojim manifestacijama ima četriri ruke; zatim tu su stoglavi i pedesetoglavi džinovi, Gerion sa tr tijela. U skandinavskim legendama tu su višeruki trolovi; Heroj Starkad koji se rodio sa šest ruku, od kojih mu je četiri kasnije odsjekao, prema njemu neprijateljski raspoložen Gromovnik Tor.
Na otoku Rugenu u gradu Korenizsi, postojao je drugi paganski hram sa kipovima trojice bogova: sedmoglavog Rugevita, petorukog Porevita i petoglavog Porenuta. Kod zapadnih Slovena spominje se Herovit (Gerovit) čiji je atribut bio zlatni vepar. “Vit” znači “život” i, prema izvorima, ovi bogovi manifestovali su plodnost i rat. Posebno poštovan u jednom od glavnih svetišta u Retri (Starigradu) bio je Radegast, predstavljen kao mladi vojnik sa kopljem u ruci (interesantno je da je ovo ime nosio paganski vođa Germana koji je u petom vijeku, neposredno prije Alarika, neuspješno pokušao opljačkati Rim). Prema Titmaru, koji je opisivao isti hram, Radegast je u stvari Svarožić.
Nakon uništenja zapadnoslovenskih kneževina, svetišta bijahu poharana, kipovi božanstava polomljeni, svaki trag domaće sakralne arhitekture i umjetnosti zbrisan a do nas su stigli samo ostaci ostataka njihove negdašnje ljepote i slave. Ipak, nekoliko sačuvanih kamenih reljefa pronađeni su u Crkvama, za čiju je gradnju upotrebljavan kamen iz ruševina paganskih hramova.
Tako je pronađen kamen koji predstavlja božanstvo sa rogom za piće u Arkoni; prikaz troglavog božanstva iz Vergena i “Herovitov kamen” iz Volgasta. Sačuvano je i nekoliko drvenih skulptura: troglava figura iz Volina; skulptura koja predstavlja dvije srasle osobe (Blizanci?); šematske slike sa fasade hrama u Gross-Radenu. U 17 stoljeću u gradu Prilvitsu pronađena je kolekcija domaćih idola čudnovatih oblika iz Retre, koji, greškom, nisu bili istopljeni. Na njima su runama ispisana imena bogova.
preuzeto sa humnauke.blogger.ba
Veles
Indoeuropska etimologija imena nepoznata je, ali predložene su srodnosti s Valom, Indrinim neprijateljem u Vedama; Velsom/Velinasom, demonom u baltičkoj mitologiji, Perkunasovim neprijateljem; u nordijskoj mitologiji s božanstvom zvanim Vëlsi. Moguće je da dolazi od indoeuropskog korijena *wel- = "vuna", što bi bilo logično budući da je zaštitnik rogate stoke.
Ne postoje izravni opisi njegova predočivanog izgleda, ali se rekonstrukcijom nagađa da je nastavio indoeuropsku tradiciju božanstava te da je bio zamišljan kao dijelom zmija, s rogovima (bikovim, ovnovim itd.) i dugom bradom.
Ruski filolozi Vjačeslav Vsevolodovič Ivanov i Vladimir Toporov rekonstruirali su mitsku borbu Peruna i Velesa komparativnom metodom, proučavajući razne indoeuropske mitologije te slavenske narodne priče i pjesme. Zajednička karakteristika svih indoeuropskih mitoloških priča jest borba između boga gromovnika i goleme zmije ili zmaja. U slavenskoj mitologiji Perun je gromovnik, a Veles mu je protivnik. Sličan je i etruščanskom podzemnom čudovištu Vethi te hetitskom zmaju Illuyankasu, neprijatelju olujnog boga.
U grčkoj mitologiji četiri lika pokazuju sličnosti s Velesom: Pan (glazba i stoka), Hermes (magija i prijevara), Had (smrt i podzemlje) te Tifon (zmijoliki Zeusov neprijatelj). Po njegovu bijegu i transformiranju u različite životinje i povezanošću s vodom, može ga se povezati i s Protejom. Samo u keltskoj mitologiji postoji božanstvo slično Velesu sa svim njegovim atributima i složenošću: Cernunnos, bog druida, prirode, rogatih životinja i šamanizma, a simbol mu je ovnolika zmija.
U slavenskoj, kao i u nordijskoj mitologiji svijet je prikazivan kao sveto stablo, obično hrast, čije grane i kora predstavljaju živi svijet nebesa i smrtnika, nebo i zemlju, a njegovo korijenje podzemlje, svijet mrtvih. Bilo je to drvo života. Perun je bio vladar svijeta živih, neba i zemlje, a u korijenju stabla živio je Veles koji je stalno izazivao Peruna kradući mu stoku, djecu (sina) ili ženu. Perun je progonio Velesa po zemlji, napadao ga svojim munjama s neba, a Veles je bježao pretvarajući se u razne životinje ili se skrivajući iza drveća, kuća ili ljudi. Kad bi god udario grom, vjerovalo se da se Veles skrio od Peruna baš na tom mjestu.
Na posljetku je Perun uspio ubiti Velesa - otjerao ga je u njegovo vodeno podzemlje. Vrhovni je bog potom ponovo uspostavio red u svijetu koji je prije ometao njegov kaotični neprijatelj. Potom se vratio na vrh svjetskog stabla i obznanio Velesu da mu je ondje mjesto te da ondje ostane . U toj ritualnoj smrti, što god da je Veles ukrao, padalo bi iz njegova tijela u obličju kiše s nebesa. Tako se objašnjavala promjena godišnjih doba. Suhi su periodi objašnjavani Velesovim krađama, a munje i gromovi smatrani su božanskim borbama. Kiša koja bi potom uslijedila smatrana je Perunovim trijumfom.
Mit je bio cikličan i ponavljao se svake godine - Velesova smrt nikad nije bila stalna. Ponovno bi se preporodio kao zmija koja razdire svoju staru kožu i ponovo se rađa u novom tijelu. Premda u mitu ima ulogu zlikovca, Slaveni ga nisu smatrali zlim. U mnogim je ruskim bajkama Veles preuzeo obličje svetog Nikole, koji je spasio jadnog zemljoradnika i njegovu stoku od bijesnog i destruktivnog Ilije Gromovnika, koji predstavlja boga Peruna. Njihova borba ne predstavlja dualističku borbu dobra i zla, ona je vjerojatno bila opreka prirodnih elemenata vode i zemlje - Velesa te neba i vatre - Peruna.
Veles je prema slavenskoj predodžbi svijeta kao o drvetu života živio u njegovu korijenju. Slao je duhove mrtvih u živi svijet kao svoje glasnike. Svetkovine u njegovu čast održavale su se krajem godine, zimi, kad se približavao kraj svjetskog poretka, kaos je rastao, a granice između svijeta živih i mrtvih postajale su sve bljeđe te su se duhovi predaka vraćali među žive.
Bila je to drevna poganska svetkovina Velje noći, a njezini su ostaci u koledarskim običajima mnogih slavenskih zemalja, koji su poput kombinacije karnevala i Noći vještica, a slavljeni su između Božića i kraja veljače. Mladići ili koledari/vučari odijevali su se u duge kapute od ovčje vune te su nosili groteskne maske, lutali selima u skupinama i bučili. Pjevali su pjesme o tome kako su dugo putovali te da su mokri i blatnjavi, što je aluzija na vlažni svijet Velesova podzemlja odakle su došli kao duhovi mrtvih. Glava kuće koju bi posjetili ugostio bi ih i darovao bi im ratne darove. To je primjer slavenskog šamanizma, a Veles je tako vjerojatno bio i bog magije te bogatstva. Smatralo se da bi se potom darovi odnijeli Velesu i tako osigurali dobru sreću i bogatstvo obitelji te godine.
Velesova težnja prijevari vidljiva je i iz mita o sukobu s Perunom gdje je kradljivac, ali i u koledarskim običajima. Po funkciji sličan je grčkom Hermesu te nordijskom Lokiju, a poput njih povezan je i s magijom. Riječ volhov, koja u nekoliko slavenskih jezika označava čarobnjaka, izvedena je iz njegova imena. U ruskom Spjevu o Igorovu pohodu lik Bojana čarobnjaka naziva se Velesovim unukom.
Budući da je magija bila bliska s glazbom u primitivnim društvima, smatran je i zaštitnikom putujućih glazbenika. Primjerice, u nekim se svadbenim svečanostima u sjevernoj Hrvatskoj, koje su se održale do 20. stoljeća, glazba nije svirala sve dok mladoženja nije nazdravljajući prolio malo vina na tlo, najbolje na korijen najbližeg stabla. Jasan je simbolizam - glazbenici su nazdravljali svom zaštitniku Velesu koji je živio u korijenju drveta života.
Jedan od atributa, uz rogove, bila je i ovčja vuna. U nekim se slavenskim zemljama zadržala fraza crnu vunu presti koja je aluzija na magične čini, a o tom pjevaju i koledari.
Velesova je glavna funkcija bila da štiti stoku slavenskih plemena. Često ga se nazivalo skotji bog = "stočni bog". Jedan od njegovih atributa bili su rogovi (bikovi ili ovnovi), a vjerojatno i ovčja vuna, ujedno povezivana s magijom.
Veles je bio zaštitnik pastira, a Perun zemljoradnika, što je još jedna suprotnost. No, Veles nije imao utjecaja na poljoprivredu ni na žetvu. U nekim se slavenskim narodima, ponajviše u Rusiji, očuvao žetveni običaj da se prvi snop žita poveže u neku vrstu amuleta koji bi štitio žetvu od zlih duhova. To se nazivali vezanje Velesove brade, što pokazuje i na to da se Veles zamišljao bradatim bogom. U nekim su južnoslavenskim jezicimahrvatski, očuvane fraze poput puna šaka brade ili primiti boga za bradu te su vjerojatno ostaci poganskog vjerovanja u stjecanje bogatstva uz božju pomoć.
Obožavanje Velesa najdulje se zadržalo kod balkanskih i karpatskih Slavena. Češki autor Tradleček u 15. stoljeću spominje demona Velesa "vrag - Veles - zmaj".
Nakon dolaska kršćanstva Veles je podijeljen u nekoliko različitih likova. Kao bog podzemlja i zmaj, naravno, povezan je s vragom. Njegove su dobre osobine povezivane s kršćanskim svecima. Kao zaštitnik stoke, povezivan je sa svetim Blažom, odnosno svetim Vlahom. U mnogim je istočnoslavenskim narodnim bajkama povezivan sa svetim Nikolom, ponajviše zbog osobine zaštitnika bogatstva i stjecanja.
Ne postoje izravni opisi njegova predočivanog izgleda, ali se rekonstrukcijom nagađa da je nastavio indoeuropsku tradiciju božanstava te da je bio zamišljan kao dijelom zmija, s rogovima (bikovim, ovnovim itd.) i dugom bradom.
Ruski filolozi Vjačeslav Vsevolodovič Ivanov i Vladimir Toporov rekonstruirali su mitsku borbu Peruna i Velesa komparativnom metodom, proučavajući razne indoeuropske mitologije te slavenske narodne priče i pjesme. Zajednička karakteristika svih indoeuropskih mitoloških priča jest borba između boga gromovnika i goleme zmije ili zmaja. U slavenskoj mitologiji Perun je gromovnik, a Veles mu je protivnik. Sličan je i etruščanskom podzemnom čudovištu Vethi te hetitskom zmaju Illuyankasu, neprijatelju olujnog boga.
U grčkoj mitologiji četiri lika pokazuju sličnosti s Velesom: Pan (glazba i stoka), Hermes (magija i prijevara), Had (smrt i podzemlje) te Tifon (zmijoliki Zeusov neprijatelj). Po njegovu bijegu i transformiranju u različite životinje i povezanošću s vodom, može ga se povezati i s Protejom. Samo u keltskoj mitologiji postoji božanstvo slično Velesu sa svim njegovim atributima i složenošću: Cernunnos, bog druida, prirode, rogatih životinja i šamanizma, a simbol mu je ovnolika zmija.
U slavenskoj, kao i u nordijskoj mitologiji svijet je prikazivan kao sveto stablo, obično hrast, čije grane i kora predstavljaju živi svijet nebesa i smrtnika, nebo i zemlju, a njegovo korijenje podzemlje, svijet mrtvih. Bilo je to drvo života. Perun je bio vladar svijeta živih, neba i zemlje, a u korijenju stabla živio je Veles koji je stalno izazivao Peruna kradući mu stoku, djecu (sina) ili ženu. Perun je progonio Velesa po zemlji, napadao ga svojim munjama s neba, a Veles je bježao pretvarajući se u razne životinje ili se skrivajući iza drveća, kuća ili ljudi. Kad bi god udario grom, vjerovalo se da se Veles skrio od Peruna baš na tom mjestu.
Na posljetku je Perun uspio ubiti Velesa - otjerao ga je u njegovo vodeno podzemlje. Vrhovni je bog potom ponovo uspostavio red u svijetu koji je prije ometao njegov kaotični neprijatelj. Potom se vratio na vrh svjetskog stabla i obznanio Velesu da mu je ondje mjesto te da ondje ostane . U toj ritualnoj smrti, što god da je Veles ukrao, padalo bi iz njegova tijela u obličju kiše s nebesa. Tako se objašnjavala promjena godišnjih doba. Suhi su periodi objašnjavani Velesovim krađama, a munje i gromovi smatrani su božanskim borbama. Kiša koja bi potom uslijedila smatrana je Perunovim trijumfom.
Mit je bio cikličan i ponavljao se svake godine - Velesova smrt nikad nije bila stalna. Ponovno bi se preporodio kao zmija koja razdire svoju staru kožu i ponovo se rađa u novom tijelu. Premda u mitu ima ulogu zlikovca, Slaveni ga nisu smatrali zlim. U mnogim je ruskim bajkama Veles preuzeo obličje svetog Nikole, koji je spasio jadnog zemljoradnika i njegovu stoku od bijesnog i destruktivnog Ilije Gromovnika, koji predstavlja boga Peruna. Njihova borba ne predstavlja dualističku borbu dobra i zla, ona je vjerojatno bila opreka prirodnih elemenata vode i zemlje - Velesa te neba i vatre - Peruna.
Veles je prema slavenskoj predodžbi svijeta kao o drvetu života živio u njegovu korijenju. Slao je duhove mrtvih u živi svijet kao svoje glasnike. Svetkovine u njegovu čast održavale su se krajem godine, zimi, kad se približavao kraj svjetskog poretka, kaos je rastao, a granice između svijeta živih i mrtvih postajale su sve bljeđe te su se duhovi predaka vraćali među žive.
Bila je to drevna poganska svetkovina Velje noći, a njezini su ostaci u koledarskim običajima mnogih slavenskih zemalja, koji su poput kombinacije karnevala i Noći vještica, a slavljeni su između Božića i kraja veljače. Mladići ili koledari/vučari odijevali su se u duge kapute od ovčje vune te su nosili groteskne maske, lutali selima u skupinama i bučili. Pjevali su pjesme o tome kako su dugo putovali te da su mokri i blatnjavi, što je aluzija na vlažni svijet Velesova podzemlja odakle su došli kao duhovi mrtvih. Glava kuće koju bi posjetili ugostio bi ih i darovao bi im ratne darove. To je primjer slavenskog šamanizma, a Veles je tako vjerojatno bio i bog magije te bogatstva. Smatralo se da bi se potom darovi odnijeli Velesu i tako osigurali dobru sreću i bogatstvo obitelji te godine.
Velesova težnja prijevari vidljiva je i iz mita o sukobu s Perunom gdje je kradljivac, ali i u koledarskim običajima. Po funkciji sličan je grčkom Hermesu te nordijskom Lokiju, a poput njih povezan je i s magijom. Riječ volhov, koja u nekoliko slavenskih jezika označava čarobnjaka, izvedena je iz njegova imena. U ruskom Spjevu o Igorovu pohodu lik Bojana čarobnjaka naziva se Velesovim unukom.
Budući da je magija bila bliska s glazbom u primitivnim društvima, smatran je i zaštitnikom putujućih glazbenika. Primjerice, u nekim se svadbenim svečanostima u sjevernoj Hrvatskoj, koje su se održale do 20. stoljeća, glazba nije svirala sve dok mladoženja nije nazdravljajući prolio malo vina na tlo, najbolje na korijen najbližeg stabla. Jasan je simbolizam - glazbenici su nazdravljali svom zaštitniku Velesu koji je živio u korijenju drveta života.
Jedan od atributa, uz rogove, bila je i ovčja vuna. U nekim se slavenskim zemljama zadržala fraza crnu vunu presti koja je aluzija na magične čini, a o tom pjevaju i koledari.
Velesova je glavna funkcija bila da štiti stoku slavenskih plemena. Često ga se nazivalo skotji bog = "stočni bog". Jedan od njegovih atributa bili su rogovi (bikovi ili ovnovi), a vjerojatno i ovčja vuna, ujedno povezivana s magijom.
Veles je bio zaštitnik pastira, a Perun zemljoradnika, što je još jedna suprotnost. No, Veles nije imao utjecaja na poljoprivredu ni na žetvu. U nekim se slavenskim narodima, ponajviše u Rusiji, očuvao žetveni običaj da se prvi snop žita poveže u neku vrstu amuleta koji bi štitio žetvu od zlih duhova. To se nazivali vezanje Velesove brade, što pokazuje i na to da se Veles zamišljao bradatim bogom. U nekim su južnoslavenskim jezicimahrvatski, očuvane fraze poput puna šaka brade ili primiti boga za bradu te su vjerojatno ostaci poganskog vjerovanja u stjecanje bogatstva uz božju pomoć.
Obožavanje Velesa najdulje se zadržalo kod balkanskih i karpatskih Slavena. Češki autor Tradleček u 15. stoljeću spominje demona Velesa "vrag - Veles - zmaj".
Nakon dolaska kršćanstva Veles je podijeljen u nekoliko različitih likova. Kao bog podzemlja i zmaj, naravno, povezan je s vragom. Njegove su dobre osobine povezivane s kršćanskim svecima. Kao zaštitnik stoke, povezivan je sa svetim Blažom, odnosno svetim Vlahom. U mnogim je istočnoslavenskim narodnim bajkama povezivan sa svetim Nikolom, ponajviše zbog osobine zaštitnika bogatstva i stjecanja.
Perun i Veles
Vrlo izražena komponenta slavenske mitologija je dualizam. Moguce je da se korijeni tog dualizma nalaze u iranskom zoroastrizmu, gdje se ravnoteža svijeta predstavlja kao borba svjetla, Ahura Mazde (Ormuzda) i tame, Ahrimana. U slavenskoj mitologiji taj dualizam najjasnije se manifestira kroz simboličnu borbu Peruna i Velesa, bogova koji obitavaju u oprečnim sferama postojanja i u vječnom su sukobu.
Bitno je naglasiti da ta borba nikako ne predstavlja borbu Dobra i Zla, barem ne njezin osnovni smisao, odnosno boga i sotone, kako to kršćanstvo interpretira. Borbu Crnoboga i Bjeloboga ne treba shvatiti kao borbu zlog boga protiv dobrog boga. Iako su slavenski narodi nakon primanja kršćanstva poistovjetili rogatog Velesa sa Sotonom, đavlom, a Peruna s kršćanskim bogom, dualizam u slavenskoj politeističkoj religiji predstavlja način na koji svijet funkcionira. To je ciklični proces, održavanje ravnoteže, ne borba nekih tako tesko odredivih principa kao što je dobro i zlo. Ovo je izmjena dana i noći, godisnjih doba, radjanja i umiranja, svega onoga sto čini univerzum i prirodu koje smo svi mi dio. Veles je vlažni bog, koji obitava u tami. Otevši Perunu suprugu, boginju Sunce, on zapravo krade dan i nastupa noc, zavrsava ljeto i nastupa zima. Perunova pobjeda je povratak dana, ljeta, svjetlosti. Bez te borbe ravnnoteža je nezamisliva. Kao što Had vraća Perzefonu svakog proljeća na površinu kako bi je majka, Demetra, ponovno vidjela i svojom radošću oplodila zemlju, tako se i Perunu vraća njegova supruga koju je Veles oteo.
Kao sšto je vec spomenuto, Perun je bog munja, gromova, svijetli bog koji obitava u vrhu Drveta života. Veles je bog koji vlada u Korijenu, zaštitnik je pastira, stoke…on je “mokri” bog. Nije zato ni čudno da u slavenskim zemljama uzvišenja nose ime na po Perunu, dok niži predjeli ispod su uvijek povezani sa Velesom (najčešće doline rijeka).
Veles izaziva Peruna i započinje borba. Perun baca munje na Velesa, koji ga izbjegava, pretvarajući se u različite oblike. Naposljetku, Perun pobjeđuje, ali ne ubija svog neprijatelja, već ga samo proganja u Podzemlje iz kojeg je izašao da bi se sljedeće godine ponovno vratio. Razlog svadje dva boga je obično krađa stoke; nejasno je tko kome krade stoku, čini se kako jedan drugome naizmjence kradu. Drugi je naravno, Velesova drska otmica Perunove žene, koji gromoviti bog skupo naplaćuje!
Bitno je naglasiti da ta borba nikako ne predstavlja borbu Dobra i Zla, barem ne njezin osnovni smisao, odnosno boga i sotone, kako to kršćanstvo interpretira. Borbu Crnoboga i Bjeloboga ne treba shvatiti kao borbu zlog boga protiv dobrog boga. Iako su slavenski narodi nakon primanja kršćanstva poistovjetili rogatog Velesa sa Sotonom, đavlom, a Peruna s kršćanskim bogom, dualizam u slavenskoj politeističkoj religiji predstavlja način na koji svijet funkcionira. To je ciklični proces, održavanje ravnoteže, ne borba nekih tako tesko odredivih principa kao što je dobro i zlo. Ovo je izmjena dana i noći, godisnjih doba, radjanja i umiranja, svega onoga sto čini univerzum i prirodu koje smo svi mi dio. Veles je vlažni bog, koji obitava u tami. Otevši Perunu suprugu, boginju Sunce, on zapravo krade dan i nastupa noc, zavrsava ljeto i nastupa zima. Perunova pobjeda je povratak dana, ljeta, svjetlosti. Bez te borbe ravnnoteža je nezamisliva. Kao što Had vraća Perzefonu svakog proljeća na površinu kako bi je majka, Demetra, ponovno vidjela i svojom radošću oplodila zemlju, tako se i Perunu vraća njegova supruga koju je Veles oteo.
Kao sšto je vec spomenuto, Perun je bog munja, gromova, svijetli bog koji obitava u vrhu Drveta života. Veles je bog koji vlada u Korijenu, zaštitnik je pastira, stoke…on je “mokri” bog. Nije zato ni čudno da u slavenskim zemljama uzvišenja nose ime na po Perunu, dok niži predjeli ispod su uvijek povezani sa Velesom (najčešće doline rijeka).
Veles izaziva Peruna i započinje borba. Perun baca munje na Velesa, koji ga izbjegava, pretvarajući se u različite oblike. Naposljetku, Perun pobjeđuje, ali ne ubija svog neprijatelja, već ga samo proganja u Podzemlje iz kojeg je izašao da bi se sljedeće godine ponovno vratio. Razlog svadje dva boga je obično krađa stoke; nejasno je tko kome krade stoku, čini se kako jedan drugome naizmjence kradu. Drugi je naravno, Velesova drska otmica Perunove žene, koji gromoviti bog skupo naplaćuje!
Perun
Najčešće se kao vrhovni bog u starih Slavena pominje Perun. Najpoznatiji Perunovi atributi su gromovi i munje, koje on, kao gospodar neba, baca na zemlju. Osim toga, njemu kao bogu rata posvećena su sva oružja, maljevi, sjekire, mačevi, strijele. Njegova svete životinje su
konj,orao i vol, koji mu se žrtvovao na odredjene dane, u odredjenim svečanostima. Posvećen mu je hrast, kao Perunova personifikacija na zemlji, pa su se upravo u hrastovim šumama nalazila njegova svetišta. Perunov kult jedan je od najstarijih i u narodu najrasprostranjenijih poganskih slavenskih kultova. O poštovanju Peruna govori vec bizantski povjesničar Prokopije u 6. stoljeću. Iako mu ne pominje ime, Prokopije naglašava kako je to jedini bog kojem se svi Slaveni klanjaju, pa je logično iz toga zaključiti da se radi o Perunu.Perunovo ime spominje se i u Povijest vremenih lit. U mnogim sporazumima između Slavena i Bizantskog carstva polažu se zakletve na njegovo ime i ime boga Velesa (Volosa), jer on je bog koji kažnjava one koji koji krše zadatu riječ svojim munjama.Osim tih spomena, pominje ga Saxo Grammaticus i jedno djelo takodjer iz 12. stoljeca, Chronica Slavorum.
Po „Povijest vremenih lit“, kijevski knez Vladimir podigao je Perunu idol nedaleko grada. Taj idol predstavljao ga je sa srebrnom glavom i zlatnim brkovima, koji je, cini se bio glavni i najrasireniji nacin prikazivanja Peruna. Nekoliko godina nakon podizanja, Vladimir je primio kršćanstvo i naredio da se Perunov idol veže za konjske repove i vuče po zemlji, a zatim baci u Dnjepar. Izvor navodi kako su stanovnici plakali na taj bezbožni knežev čin i izbila je oružana pobuna u gradu protiv kršćana, kneza i njegovih pomagača. Vladimir je naredio da se statua uništi prije nego što se baci u rijeku, kako ne bi isplivala, ali se ona ipak očuvala, nasukavši se na pjeskovitoj obali, koja je po Perunu dobila kasnije ime.
Kult Peruna najvjerojatnije je balto-slavenskog podrijetla, jer se Perkunas spominje u baltičkoj mitologiji. Gledajući još dublje u prošlost, nalazi se veza između indijskog boga munje Parjanye, sto pokazuje njegov indoeuropski karakter. Perun je poznat pod različitim imenima – Parom, Piorun – no svako od njih ima zajednički korijen u riječi koja je kod svih Slavena označavala grom. Perunova svetišta nalazila su se na planinama i, kao što je već rečeno, hrastovim šumama. Ta svetišta posjećivana su tijekom ranog proljeća i tijekom ljeta, kada su vršeni rituali i žrtvovanja. Blizu Novgoroda otkriveno je Perunovo svetište okruženo sa devet kamenova, jer se vjerovalo da Perun ima devet sinova koji su u njegovoj pratnji. Vjerojatno otuda potjece motiv devet sinova u mnogim slavenskim narodnim pricama i pjesmama.
U njegovim svetištim neprekidno je gorjela vatra, koja se, pod prijetnjom smrću, nije smjela ugasiti. Ratnici su pred njegove idole postavljali oružje radi posvete i blagoslova.Uspomena na Peruna sačuvana je i poslije pokrstavanja. Osim što je mnoge atribute Peruna preuzeo kršćanski svetac Ilija, ostali su nam mnogi toponimski pojmovi povezani s njim. Tako recimo, postoje naselja pod imenom Perun, Perunac, Perunovac, Perunika, Perunička Glava, Peruni Vrh, Perunja Ves, Peruna Dubrava, Perunuša, Peručice, Perudina i Perutovac. Kod Južnih Slavena, postoji vjerovanje da cvijet perunika (bogiša) raste samo na mjestima koje je udario grom. Perun, kao bog ljeta, koji obitava na nebu, Svargi, i simbolizira red, bio je u velikoj suprotnosti sa bogom Velesom, koji je živio u korijenu Drveta, i predstavljao kaos.
konj,orao i vol, koji mu se žrtvovao na odredjene dane, u odredjenim svečanostima. Posvećen mu je hrast, kao Perunova personifikacija na zemlji, pa su se upravo u hrastovim šumama nalazila njegova svetišta. Perunov kult jedan je od najstarijih i u narodu najrasprostranjenijih poganskih slavenskih kultova. O poštovanju Peruna govori vec bizantski povjesničar Prokopije u 6. stoljeću. Iako mu ne pominje ime, Prokopije naglašava kako je to jedini bog kojem se svi Slaveni klanjaju, pa je logično iz toga zaključiti da se radi o Perunu.Perunovo ime spominje se i u Povijest vremenih lit. U mnogim sporazumima između Slavena i Bizantskog carstva polažu se zakletve na njegovo ime i ime boga Velesa (Volosa), jer on je bog koji kažnjava one koji koji krše zadatu riječ svojim munjama.Osim tih spomena, pominje ga Saxo Grammaticus i jedno djelo takodjer iz 12. stoljeca, Chronica Slavorum.
Po „Povijest vremenih lit“, kijevski knez Vladimir podigao je Perunu idol nedaleko grada. Taj idol predstavljao ga je sa srebrnom glavom i zlatnim brkovima, koji je, cini se bio glavni i najrasireniji nacin prikazivanja Peruna. Nekoliko godina nakon podizanja, Vladimir je primio kršćanstvo i naredio da se Perunov idol veže za konjske repove i vuče po zemlji, a zatim baci u Dnjepar. Izvor navodi kako su stanovnici plakali na taj bezbožni knežev čin i izbila je oružana pobuna u gradu protiv kršćana, kneza i njegovih pomagača. Vladimir je naredio da se statua uništi prije nego što se baci u rijeku, kako ne bi isplivala, ali se ona ipak očuvala, nasukavši se na pjeskovitoj obali, koja je po Perunu dobila kasnije ime.
Kult Peruna najvjerojatnije je balto-slavenskog podrijetla, jer se Perkunas spominje u baltičkoj mitologiji. Gledajući još dublje u prošlost, nalazi se veza između indijskog boga munje Parjanye, sto pokazuje njegov indoeuropski karakter. Perun je poznat pod različitim imenima – Parom, Piorun – no svako od njih ima zajednički korijen u riječi koja je kod svih Slavena označavala grom. Perunova svetišta nalazila su se na planinama i, kao što je već rečeno, hrastovim šumama. Ta svetišta posjećivana su tijekom ranog proljeća i tijekom ljeta, kada su vršeni rituali i žrtvovanja. Blizu Novgoroda otkriveno je Perunovo svetište okruženo sa devet kamenova, jer se vjerovalo da Perun ima devet sinova koji su u njegovoj pratnji. Vjerojatno otuda potjece motiv devet sinova u mnogim slavenskim narodnim pricama i pjesmama.
U njegovim svetištim neprekidno je gorjela vatra, koja se, pod prijetnjom smrću, nije smjela ugasiti. Ratnici su pred njegove idole postavljali oružje radi posvete i blagoslova.Uspomena na Peruna sačuvana je i poslije pokrstavanja. Osim što je mnoge atribute Peruna preuzeo kršćanski svetac Ilija, ostali su nam mnogi toponimski pojmovi povezani s njim. Tako recimo, postoje naselja pod imenom Perun, Perunac, Perunovac, Perunika, Perunička Glava, Peruni Vrh, Perunja Ves, Peruna Dubrava, Perunuša, Peručice, Perudina i Perutovac. Kod Južnih Slavena, postoji vjerovanje da cvijet perunika (bogiša) raste samo na mjestima koje je udario grom. Perun, kao bog ljeta, koji obitava na nebu, Svargi, i simbolizira red, bio je u velikoj suprotnosti sa bogom Velesom, koji je živio u korijenu Drveta, i predstavljao kaos.
Iz Velesove knjige
Molimo se i klanjamo prvom Triglavu i njemu veliku slavu pojemo. Hvalimo Svaroga, djeda božjeg, koji je svemu rodu božjem začetnik i tvorac je svega živog, vječni izvor koji teče ljeti i svuda, a zimi i nikada ne mrzne... A bogu Perunu, gromovniku, bogu bitke i borbe govorimo: ti oživljavaš nas neprestanim okretanjem kruga i vodiš stazom prava kroz bitke do Velike Trizne... Bogu Svetovidu slavu uznosimo, jer on je bog Prava i Java i njemu pojemo jer je svjetlost kroz koju vidimo svijet. Gledamo i u Javu opstajemo, a on nas od Nava čuva i stoga mu hvalu pojemo. Slava sva Svetovidu, bogu našem što otvara srca naša da priznamo loše postupke i dobru se okrenemo. Dva bića u nebu sadržana Bjelobog i Crnobog su, a njih oba Svarog drži i zapovijeda.
Subscribe to:
Posts (Atom)
