Bosna i Slaveni

Slaveni su najbrojnija etno-lingvistička skupina u okviru Indo-europske rase. Odrednica „Slaven“ ne označava genetsko porijeklo ,baš kao i odrednica „ German“ ili „Roman“, već etničko tj. jezičko porijeklo. U okviru slavenskih nacija postoji mnogo genetskih skupina krenuvši od nordijske i istočno-baltičke najviše zastupljene kod zapadnih i istočnih Slavena do dinarske i mediteranske grupe mahom zastupljene kod južnih Slavena.



Samo ime Slavena odnosno Slovena se tumači na dva glavna načina. Prvi se oslanja na riječ „slovo“ što bi značilo da su Sloveni oni koji znaju govoriti naspram, recimo, Germana koji su „ nijemi; ne znaju govoriti“. Druga teorija se oslanja na riječ „slava“ što se opet nadovezuje na prvu teoriju jer su slavni oni koji su glasoviti. Korijen riječi varira u zavisnosti od geografije; U Bosanskom jeziku je korijen „Slav“ dok je npr. u Srpskom jeziku korijen „Slov“.



Najranije porijeklo Slavena je dosta nejasno. Oko njega su se stalno lomila koplja no sigurno je da su Slaveni ponikli negdje u okviru prvobitne Indo-europske zajednice. Dosta je uvriježeno mišljenje da su se Slaveni prvo zvali Venedi ( Veneti) i da su se pod tim imenom javili u 1. i 2. vijeku poslije Krista. Jordanes je Venete podijelio na Sklavene,Ante i Venete a te tri grupacije se tradicionalno vežu i za današnju podjelu Slavena na istočne,zapadne i južne gdje su istočni Slaveni Anti, zapadni Veneti a južni Sklaveni. U naletu naroda sa istoka (prvenstveno mongolskih) Slaveni su u 5. i 6. vijeku bili primorani na migracije na zapad i u tom periodu slavenske zajednice naseljavaju veliki prostor od Dunava na jugu do Odre i Labe na sjeveru te duž rijeke Dnjepar na istoku. Početkom 6. vijeka dok je područje Bosne bilo pod Gotima u Podunavlju već imamo slavenske rodove. Bizantijski pisac Prokopije navodi da sa nebizantijske strane Dunava najveći dio prostora zauzimaju Slaveni sa Antima. Kada je Bizantija srušila Gote u Panoniji se pojavila nova sila- Avarski kaganat koji je ovladao i Slavenima na tom području. Ti Slaveni su skoro uvijek bili prvi u provalama Avara na provincije Bizantije pa tako i u Dalmaciju u čijem je sastavu tada bio prostor Bosne.

Ibrahim ibn Jakub je zapisao da su Slaveni ratoborni i neustrašivi i „kad međusobno ne bi bili nesložni radi mnogostrukog razgranjivanja njihovih plemena i rascjepkanosti njihovih bratstava, ne bi se nijedan narod na zemlji mogao sa njima mjeriti po snazi.“.

Što se tiče fizičkog izgleda imamo nekoliko značajnih svjedočanstava. Prokopije je Slavene opisao kao riđe kao i neki arapski autori. Ostali autori navode da su Slaveni visoki, plavi i modrooki.

Početkom 7.vijeka Slaveni već naseljavaju veći dio Balkana uključujući i prostor današnje Bosne iako ne u velikom broju ali ipak dovoljnom da ovladaju područjem pogotovo što su romanski centri u regiji razrušeni zajedničkim djelovanjem Slavena i Avara.

Nakon neuspjele opsade Konstantinopolja 626. godine Avari se povlače u Panoniju i iz nje upravljaju i područjem Bosne odnosno Slavenima koji su se u nju naselili.

Titula „ban“ koja se javlja u Bosni kasnije je avarskog porijekla a održala se jer su je najvjerovatnije koristili slavenski plemići pod avarskom vlašću. Bitno je istaći da Slaveni naseljeni u Bosni nisu bili „etnički“ određeni već im je jedini identitet bilo njihovo slavenstvo za razliku od,recimo, Bugara koji su se plemenski zaokružili prije dolaska na Balkan. Bugari nisu originalno slavensko pleme ali su se slavizirali te samo zadržali svoje neslavensko ime.



Dakle od sredine 7.- stoljeća područje Bosne dobija slavenski karakter što znači da je tu zavladao slavenski jezik a i vjera starih Slavena. U cijelom periodu od 6. do 10.vijeka u Bosnu su se doseljavali slavenski rodovi koji nisu nikada nadmašili brojčano starosjedilačko stanovništvo ali su ga slavizirali što je uslovilo kasnije stvaranje srednjovjekovne države Bosne i naroda Bošnjana na njenom području. Pošto su se originalno Avari i Slaveni bavili različitim granama privrede:Avari stočarstvom a Slaveni zemljoradnjom nije teško pretpostaviti da se interesi bosanskih Slavena i Avara sa centrom u Panoniji nisu nikada prepletali. Kada je Franačka srušila Avare 796. godine bosanski Slaveni su ostali u svojoj enklavi i vjerovatno zato bili primorani da se državno organizuju u vidu slabog saveza između malih sklavinija na području između Drine,Vrbasa,Save i Neretve. Prva od takvih Sklavinija je nikla na prostoru koji se smatra jezgrom bosanske države a to je sarajevsko-visočka dolina a kasnije su slijedile slavenske zemljice na području Usore, Soli itd.

Anto Babić je ustvrdio da je stvaranje bosanske države počelo već par stoljeća nakon doseljenja Slavena.



Događanja poslije odlaska Avara su dosta mutna ali revizijom historijskih zapisa možemo okvirno iščitati najraniju historiju Bosne. Prostor se u nekoliko hronika naziva samo slavenskim kraljevstvom ili Sklavinijom. Da li autori tim nazivom označavaju pravo kraljevstvo ili samo prostor na kojem su živjeli južni Slaveni nije sasvim jasno no ono što jest je da je u centru tog „kraljevstva“ bio prostor kojeg mi zovemo našom domovinom.

Listu najranijih vladara Bosne koja počinje najvjerovatnije neposredno nakon pada Avara otvaramo sa Silimirom za koga se kaže da je bio paganin ali pravedan prema kršćanima kao i sin koji ga je naslijedio – Bladin. U Ljetopisu popa Dukljanina stoji da je u vrijeme Bladina prostor naseljen novim valom Slavena koji su se pokorili njegovoj vlasti.

Sljedeći vladar kojega navodi Dukljanin je Ratimir a o njemu ima spomena i u drugim ranijim spisima. 838. godine Franci spominju Ratimira čije je kraljevstvo južno od Save a između Franačke i Bugarske. Pošto je prostor istočno od Drine pripadao Bugarima a Hrvati spadali pod franačku vlast nije teško shvatiti da je Ratimirovo kraljevstvo zapravo na području Bosne pogotovo zato što se nalazi „južno od Save“. O tome se slažu Marko Vego i Muhamed Hadžijahić. Ratmira nasljeđuju „ četiri nepravedna kralja“ čije je zatiranje kršćanstva vjerovatno bilo mnogo važnije od njihovog identiteta. Poslije njih dolaze Svetimir, Budimir i Svetolik sve do pretpostavljenog pada Bosne pod Tomislava 925. godine.



Ime „Bosna“



Iako je jasno da je država Bosna kao i njen narod Bošnjani slavenski konstrukt, samo ime „Bosna“ je diskutabilno. Da li ono potiče od Slavena ili je bilo poznato još starosjediocima nije jasno no kako je ovo tekst o Slavenima vrijedi predstaviti teorije o slavenskom porijeklu našeg imena.

Marko Vego kaže sljedeće: „ stari latinski izvori prije doseljavanja južnih Slavena na područje centralne Bosne nikada nisu spominjali ime Bosna za oznaku kraja,rijeke ili nekog mjesta iako je to ime bilo lako napisati i izgovoriti...“. Dalje veli: „ Iz pomenutih nekoliko izvora o pojavi imena Bosna u raznim oblicima proizlazi činjenica da se ime Bosna može stalno pratiti od Ukrajine preko Poljske i Ugarske do u Bosnu dok se nije ustalilo 885/86. godine.Zato nikako ne sumnjam da je neko pleme Bosna ili njegov plemenski vođa s imenom Bosna dao ime centralnoj pokrajini Bosni i rijeci Bosni.“.

Muhamed Hadžijahić smatra da je na prostoru Velike Moravske postojalo pleme „Busana“ koje drži za pretke Bošnjaka. Oni su nakon pada tog kraljevstva kao i neka druga plemena krenuli na jug. Na podrucju oko Nitre s kojeg su krenuli, ostavili su trag u imenu sela Bosani, koje se spominje 1313 kao obveznik nitranske crkve.

Uzmimo u obzir da je rijetka slavenska država u kojoj nema toponima Bosna a sve to upućuje da teorija Vege i Hadžijahića nije tako daleko od istine. Pa i delegacija Tvrtka II Kotromanića U Budimu veli poljskom kralju da su: „Bošnjakom isti pradjedovi bili kao i Poljakom".