O ostacima "paganizma".... Vuk Bačanović:

Imati iskustvo Bosne i Hercegovine dijelom znači doživjeti istinitost onoga što je Danilo Kiš napisao u svojoj Grobnici za Borisa Davidoviča: "Surovost pravovernih nije, međutim, manje surova od paganske surovosti, a fanatizam verujućih u tiraniju jednog boga mnogo je žešći i efikasniji." Slučaj vjerujućih u božiju tiraniju vrlo je zamršen, ali lako objašnjiv. Oni koji navodno ne vjeruju u idole, sačinili su sebi boga-idola po vlastitom liku. Liku tiranina i propovjednika torovskog konformizma. Vjernici u jednog Abrahamovog boga nisu isto što i vjernici u tiraniju. Žalosna je činjenica da su ovi drugi trenutno u većini. I ta njihova jeziva fantazmagorija - bog tiranin, čije hramove grade uglavnom obogaćeni lopovi, pokvarenjaci, licemjeri, pedofili i masovne ubice, postao je najadekvatnije strašilo za utjerivanje emocionalno nestabilne populacije u red, pokornost i podjele. Opet treba ponoviti - ovo se odnosi na one čija je surovost jednaka paganskoj surovosti. Ali kakva je bila paganska nesurovost? U kakvu su mitsku zbilju vjerovali slavenski i neslavenski stanovnici Balkana, posebno prostora današnje BiH, prije konačne prevlasti abrahamskih religija? Od nje su ostali samo ostaci ostataka, koje nalazimo u epskoj poeziji, bajkama, običajima ili vjerovanjima preobučenim u abrahamsko ruho.

Mit i zbilja Jednom davno, prije nego što su se pojmovi "mit" i "mitologija" počeli kolokvijalno, ali i u mnogobrojnoj naučnoj literaturi, vezati za sve vrste laži, smicalica i neistina o prošlosti i sadašnjosti, Friedrich Wilhelm Joseph Ritter von Schelling je napisao da "mitologija nije ništa drugo do univerzum u svečanom ruhu, u svom apsolutnom liku - pravi univerzum po sebi, predstava života i haosa punog čuda u božanskom likotvorstvu, koja je već sama po sebi poezija... i, moglo bi se reći, tlo na kojem samo mogu cvjetati i uspijevati umjetnička djela".

Iako su kasniji teoretičari mita, izuzev možda Mircea Eliadea, s pravom imali dosta toga dodati prvom dijelu ove lijepe Schellingove misli, teško da bi bilo šta mogli prigovoriti njegovom objašnjenju mita kao neiscrpnog izvora umjetničkog nadahnuća. Pjesništvo, drama, slikarstvo, vajarstvo, muzika, igra - izviru iz prastarih ekstatičnih rituala kultova bogova, heroja i predaka. Iz obožavanja razularenog boga pijanskog zanosa i čuda Dionisa helenski duh je stvorio pozorište, kao združenje religije, umjetnosti i filozofije i njime je - između ostalog - danas dominantan u kulturi naroda Evrope.

Zbog toga će i za više od prosječno obrazovanog stanovnika BiH spominjanje "mita" ili "mitologije" isprva asocirati na Grčku i mitove o grčkim bogovima, boginjama, herojima kentaurima, grifonima, hidrama, itd. S druge strane, poznavanje ostataka autohtonih (slavenskih i predslavenskih) religijskih i mitskih tradicija, koje su prethodile širenju abrahamskih monoteizama i s kojima su se, više ili manje, stopile, vrlo je oskudno, osim u ruralnim sredinama, gdje se, možda ponegdje, iz usta kakvog starca ili starice još uvijek mogu čuti bajke koje po bogatstvu paganskih motiva i simbolike predstavljaju "mitove u malom" (Claude Lévi-Strauss).

Vjerske starine Samo zahvaljujući požrtvovanom naučnom radu Vlajka Palavestre i Radmile Fabijanić na prijeratnim etnološkim sveskama Glasnika Zemaljskog muzeja ove bajke su spašene od zaborava, a s njima i starobosanska mitska bića. Danas tako znamo za: ženskog demona (boginju?) podzemlja sa "sisama preko ramena i zubima kao kantarske kuke", koja pomaže onima koji su joj naklonjeni i njene tri kćeri, koje se udaju za smrtnike, ljudoždersku demonicu (ponekad u liku krmače) koja proždire čitave gradove, a pobjeđuje je heroj "siromah" (nekada Nasrudin-hodža), babu koja jaše na jarcu, živi u kući "punoj dječijih prstiju" (slično vještici "Baba Jagi" iz ruskih bajki); u okolini Srebrenice zapisane su bajke o demonici koja je cara Murata pretvorila u magarca, da bi je on, osvetivši se, pretvorio u svraku od koje su nastali sve svrake i gavranovi; o junaku Ćeli koji odlazi popevši se na džinovsko drvo u svijet astralnih (nebeskih) demona, gdje prebivaju nebeski djeda i baba, kao i podmukle vile (u drugoj verziji divovi) koje vade oči; u predanjima oko Bratunca pojavljuje se "vučiji pastir", šumski ili planinski duh koji predvodi kurjake i raspoređuje gdje će koji naći hranu (gospodar životinja, u nekim verzijama poistovjećen sa svetim Savom).

Grupa mitoloških stvorenja koja je naročito interesantna jesu "bradati ljudi", koji žive u rijekama i "nabacuju bukagije onome ko se kupa". Emilian Lilek, profesor tadašnje Velike gimnazije u Sarajevu, je još 1985. u svom radu Vjerske starine iz Bosne Hercegovine zabilježio običaj "darivanja rijeke" hranom, odjećom i dragocjenostima, raširen jednako i kod hrišćanskog i kod muslimanskog stanovništva - što bi moglo predstavljati ostatak žrtvenog prinošenja ovim bićima, prisutan u staroj predhrišćanskoj religiji.

Sva spomenuta mitska bića i vjerovanja vrlo dobro se uklapaju i u oskudni okvir onoga što nam je poznato o vjerovanjima predslavenskog (iliro-romanskog) stanovništva, a posebno u kratki izvještaj bizantijskog hroničara Prokopija iz VI vijeka o religiji slavenskih osvajača. Tu stoji: "Jednog od bogova, tvorca gromova i munja, smatraju svevišnjim, prinose mu žrtve u vidu volova i drugih žrtvenih životinja... isto tako odaju poštovanje rekama, nimfama i drugim demonima, prinose im svakojake žrtve, a za vreme žrtvovanja predskazuju." Druga bitna crta staroslavenske religije, uz obožavanje Gromovnika i mnoštva demona (bogova) u zemlji, vodi i zraku bilo je kult nebeskog tijela u cijelom slavenskom svijetu zvanog "otac", "djed", "babo", "zdravljak" - Mjeseca.

Mit o Mjesecu Običaji da se Mjesecu upućuju molitve za život novorođenih, da su katolici u Bosni pri pojavi mladog Mjeseca padali na koljena, da se plače pri njegovom pomračenju (Hrvatska), da kijevski mitropolit Georgije u XII vijeku proklinje one koji "ljube Mjesec" ukazuju da se vjerovalo da on privlači duše pokojnika i posjećuje svijet mrtvih. U Ukrajini su ga zvali Adam, što podrazumijeva praroditelja, što nas upućuje da je za stare Slavene poput brojnih drugih naroda: "Mjesec... također prvi umrli. Svakog Mjesečeva mjeseca, za vrijeme triju noći, on kao da je mrtav, on nestaje... Potom se ponovo pojavljuje i sve jače sjaji. Isto se tako smatra da i mrtvi postižu nov modalitet postojanja. Mjesec je za čovjeka simbol prijelaza iz života u smrt i iz smrti u život..." (J. Chevalier, A.Gheerbrant, Rječnik simbola, Nakladni zavod MH, Zagreb 1987).

U ovo se uklapa etimologija (historija značenja) slavenske riječi Mjesec, koja dolazi od praindoevropskog korijena *med - mjeriti, što podrazumijeva kalendarsko računanje vremena i znači da je slavenski mitski Mjesec dom i simbol božanskog predačkog bića koje upravlja periodičnim obnavljanjem, kako na kosmičkom tako i na zemaljskom, biljnom, životinjskom i ljudskom planu. U Bosni, što u reljefima srednjovjekovnih stećaka što u sačuvanim predanjima, nalazimo dragocjen materijal za rekonstrukciju slavenskog lunarnog mita.

Posebnu vrijednost ima bajka zapisana u krajiškom selu Debeljaci, koja nam govori o povezanosti tri drevna mitska bića: "Čobaninu Ivi došao vuk i pitao ga da li voli da pojede njegove ovce ili njega. Ivo mu kaže da pojede njega, ali tek kada se oženi. Na dan vjenčanja Ivo pobjegne i dođe do Mjesečeve majke. Ona mu da magičnu maramu. Bježeći od vuka, dođe do majke toga vuka, koji je imao gvozdenu glavu. Usput, nađe tri psa koja mu pomažu. Majka vukova nagovori Ivu da joj bude čobanin ne bi li ga njen sin pojeo. Prevari ga da ostavi pse, ali ipak psi spasu Ivu od vuka." (Vlajko Palavestra, Radmila Fabijanić, Narodne pripovijetke iz Bosne, GZM, N.S. Etnografija, sv. XIII, Sarajevo 1962, str. 163). Prema tome, Mjesec je imao božansku majku, čarobnicu koja, poput boginje podzemlja, spašava one kojima je naklona. U ovom slučaju, ona je saveznica protiv demonskog vuka i njegove lukave majke (nejasno je da li se ovdje radi o mitskom biću, demonici, majci svih vukova).

Zanimljivo je da je sv. Ivan (tj. sv. Ivo), prema vjerovanjima bosanskih katolika koje je zabilježio Ivan Zvonko, dva puta rođen i dva puta umro: prvi put mu je Isus savjetovao da se spali i sav je izgorio osim srca koje je njegova majka progutala i, ostavši trudna, ponovo ga rodila (Ivan Zvonko, Vjerovanja iz Herceg-Bosne, u zbirci Život i običaji, sv. 6, str. 190 i 303). Uz ove jasne crte božanstva, koje, poput Mjeseca, umire i uskrsava, važno je spomenuti da je u srpskim predajama sv. Ivan/Jovan nastanjen upravo na Mjesecu i da demonu Duklijanu preotima Sunce i vraća ga na nebo, odakle ga je ovaj ukrao. Ovo bi moglo značiti da je Ivo iz krajiške bajke također lunarno biće, heroj i predak, donosilac plodnosti, kojeg, kao i grčkog Prometeja, keltskog Smertriusa - a po nekim indicijama i skandinavskog Odina - progoni bijes nebeskog Gromovnika (Zeusa, Taranisa, Tora), oličen u vukovima ili gavranima.

Kako je 1982. zabilježio Šefik Bešlagić, jedan od najvećih izučavalaca bosanskog srednjovjekovlja, "jedna naša katolkinja je još prije 30 godina tražila savjet od svećenika da li se i dalje smije moliti mladom mjesecu" (Šefik Bešlagić, Stećci - kultura i umjetnost, IRO Veselin Masleša, Sarajevo 1982). Ma koliko vjerodostojnost ovakvog zaključivanja može biti upitna, prilično je izvjesno da je Mjesec, upravo kao mitsko slavensko-pagansko "utočište duša", odnosno simbol regeneracije, dospio na bosansko-humsko srednjovjekovno mramorje (stećke), i to - u vidu polumjeseca - kao najčešći astralni motiv. Najpoznatiji stećak iz Radimlje - prikaz Radoja Miloradovića sa spuštenom desnom rukom, pored koje su luk, strijela, mač i štit i lijevom podignutom prema prikazu punog Mjeseca, zapravo je slika napuštanja zemaljskog života i prelaska u zagrobni - Mjesečev svijet. Međutim, osim funkcije psihopompa (vodiča mrtvih), "djeda" (tj. predaka) i oploditelja, ovo mitsko biće je imalo i ratničke crte. Tako su gotovo sva ratnička konjanička božanstva polabskih Slavena bila lunarna, a jedno od njih po imenu Jarovit, prema etnološkim istraživanjima, poštovao se još u XIX vijeku pod imenom Jarilo u Rusiji, Ukrajini, Bjelorusiji, pa i samoj Srbiji (dakle, ranije vjerovatno i kod svih južnih Slavena). Hristijanizacijom, ovakav tip božanstva "heroj kulture" bit će zamijenjen ratničkim svecem tipa sv. Teodora Tirona, sv. Dimitrija ili sv. Juraja (Georgija, Đorđa).

Sveti Jarilo? Slavljenje "sveca", ratnika i "plodotvorca", proljetna svetkovina Jurjeva ili Đurđevdana donedavno je bila zajednička pripadnicima svih bh. konfesija, a njen raskorak sa moralnim svjetonazorima abrahamskih religija možda nigdje u domaćim književnostima nije tako duboko i lijepo promišljen kao u Dervišu i smrti Meše Selimovića. Ahmed Nurudin, očajan i smeten "uzbunjenom vilenjačkom krvlju", "vazduhom natopljenim grijehom", prizorom djevojaka koje se u ponoć gole kupaju na vodenici, gdje će ih "šejtani što tada ustaju" rutavim šapama pljeskati "po vlažnim butinama, sjajnijim od mjesečine" te parova koji "iza svih taraba", "iza svih kapija", "iza svih zidova" uživaju u "pravu na grijeh" u đurđevskoj noći, izgovara riječi koje bi mogle biti sažetak svake naučne studije o prepletanju različitih religijskih sistema i etika: "Šta smo učinili, šta smo postigli, šta smo srušili, šta izgradili? Da li se uzalud ne borimo protiv prirodnih nagona, jačih od svega što može da ponudi razum? Da nije suviše suho i neprivlačno, ono što dajemo u zamjenu za sočno drevno divljanje? Čime se suprotstavljamo čarima pradavnih doziva? Hoće li nas osvojiti daleki divlji preci i vratiti na svoje vrijeme? Ništa drugo ne želim već da moje strahovanje bude gore od istine, ali se bojim da je pogled moje uznemirene duše bistriji nego u moje braće kojima je bliži ovaj svijet od onoga. Nikoga ne tužim, Bože, koji sve znaš, i budi milostiv i meni, i njima, i svima grešnim ljudima."

Iako se ovdje radi o književnom tekstu koji činjeničnoj kritici ne može biti izložen poput naučnog, u izučavanju religioznih fenomena se treba paziti isključivosti i striktnih razdvajanja. Niti su paganske religije, pa tako i slavenska, predstavljale panteone bogova, u čije se ime isključivo nalokavalo, nažderavalo i orgijalo kako bi se pobjeglo od "krute" ljudskosti i pobjeglo u bestijalnost neodgovornosti bilo kome i bilo čemu, niti su hrišćanstvo i islam isključivo oličenja krutog racionalizma i sterilnog puritanizma. Mitologija bosanskih bajki, proizašla iz duha stanovništva, zadivljenog i prestravljenog divljim i neukrotivim spojem okrutnog i lijepog oko sebe, vrvi božanstvima čija je priroda upravo takvog spoja. Ni dobra ni zla i dobra i zla u zavisnosti kako kada i prema kome, luda, razigrana, dobrostiva, hirovita, pohotna, budalasta i opasna po život, ona se šunjaju krošnjama drveća, hode podzemljem i čarolijom obezbjeđuju plodnost, lebde u oblacima na vjetru koji urla planinskim vrletima, sviraju i plešu na proplancima, vrebaju iz vode ili, jednostavno, više ili manje zainteresovano, posmatraju svijet iz viših nebeskih sfera, donoseći često više štete nego koristi. Iako naizgled banalna i smiješna naspram teologija abrahamskih monoteizama o jedinom i svepravednom bogu, ova vjerovanja to nipošto nisu bila.

Ova mitologija u malom jeste rezultat hiljadugodišnjih promišljanja o (među) odnosima u prirodi, koji nisu nimalo idilični i kao takva - poput starogrčke mitologije u današnjoj Grčkoj - bi trebala biti vrednovana kao dio bogatstva kulturnog naslijeđa, a ne bačena u zapećak i zaboravljena. Tu se na radi o bilo kakvom oživljavanju paganizma u vidu kulta, već o poštovanju prema jednom nadkonfesionalnom, dubokoumnom i zabavnom mitskom univerzumu, kao neiscrpnom izvoru inspiracije za fantastičnu književnost, priče, pjesme, crtane filmove, strip - kompletnu jednu subkulturu, svakako vredniju od hiljadu i jedne imitacije Tolkiena, Harryja Pottera ili Dungeons and Dragonsa. Na kraju krajeva, i Tolkien je inspiraciju za Gospodara prstenova i Silmarillion pronašao u germanskoj i keltskoj mitologiji. A sam je bio abrahamac - rimokatolik, vjernik u jednoga boga. Nipošto u tiraniju. Mašta spašava.