Mokoš

Kult božice Majke - Zemlje, uz kult Sunca i lubanje, jedan je od najstarijih kultova čovječanstva.. Kip Mokoš se nalazio među drugim kipovima tzv. vladimirskog panteona (gdje je ona jedina žena među vrhovnim bogovima) koji je u čast najvažnijih bogova izgradio u Kijevu ruski knez Vladimir . Iz ovog panteona samo je ona zadržala svoju prisutnost u svakodnevnom životu seljaka sve do XIX. stoljeća.

Mokoš je ostatak kulta Majke Zemlje koji je bio naročito snažan kod naroda s ratarskim običajima. Korijenje imena jest –mok (značenja : mokra, močiti), ali isto tako ukazuje se na sanskritsku etimologiju od –makha (značenja: plemenito, bogato). Bila je to tzv. mat syraja zemlja - vlažna zemlja (povezano s ženskom spolnošću). Zemlju, vrlo često zvanu svetom, okružuje niz tabua kao npr. zabrana zabijanja kolaca u nju prije proljetnog praznika, ona je tada noseća i uskoro će rađati novi život - «Tko udara zemlju, udara majku svoju po trbuhu». Čak i pad na zemlju bio je negdje smatran uvredom nanesenu njoj. Tada se trebalo ispričati svetoj zemlji da ne bi došlo do posljedica nakon pada ( lomova ili uganuća). Zabrana čupanja trave u tom vremenu bio je također odraz poštivanja prema nosećoj Zemlji - «Tko travu čupa, taj čupa kosu majci svojoj». Vrlo često se o zemlji narod izražavao kao o «onoj koja je bogata». Kod mnogih Slavena Mokoš je kasnije bila shvaćana kao kućni duh, čuvarica ženskih poslova i polja - «Mokoš nadgleda kuću, štiti prelje, ponekad uznemiri žene koje predu, nadgleda ovce, striže ih... Za nju, pored škara za šišanje, ostavlja se i pramen vune».
Kao žensko božanstvo ostala je najduže u sjećanju žena, no svi su ju slavili kao ženski aspekt kosmičkog poretka. Još do XVI. stoljeća kršćanski svećenici prilikom ispovijedi obavezno su pitali svaku ženu: «Jesi li išla k Mokoši?». Unatoč tome, ostala je Mokoš u sjećanju naroda sve do današnjih dana. U umu samosvjesnog, tragajućeg za prekinutim vezama s prirodom, slobodnog čovjeka danas vraća svoj sjaj i svetost naša jedina Zemlja, Majčica – Mokoš.