Svetovit

Picture
Zvali su ga Svetovid, Svijetovid, Svantevid, Svantevit...Njegovo pravo ime je Svetovit – «moćni gospodin» (-svet – moćan, -vit – gospodin) . « Iznad mnogih slavenskih bogova dominira nad ostalima bog zemlje Roje, Svetovit, uspješan u proricanju, u usporedbi s njim ostali su polubogovi..»


Sredovjekovni kaluđeri pokušavali su dokazati prava crkve na slavenski otok Rugia (današnja Njemačka). Skovali su «teoriju» da je Svetovit paganiziranim ostatkom negdašnje hristijanizacije otoka i kulta Sv.Vida. Svetovit je ipak najbolje dokumentiranim slavenskim bogom. O središtu njegovog kulta u Arkoni na spomenutom otoku u obširnim fragmentima pisali su u XII stoljeću danski kroničari: Helmond i Saxo Gramatyk. Svetovit stajao je na čelu panteona u Arkoni. Iako njegovo ime se ne ponavlja nigdje drugdje osim baltičkog primorija i zemlje obodrita, bio je bogom svih Slavena, no štovano su ga najvjerojatnije pod različitim imenima. Njegova slava bila je tolika da čak i kralj Danske, krećući u rat slao je darove da bi dobio njegovu naklonost. Neki smatraju da je on bogom šume, urođaja, sunca, vatre i rata, drugi da je početno bio bogom rata i urođaja, također i sudbine i proročanstva. Aleksander Bruckner smatrao je da Svetovit lokalnim utjelovljenjem Dažboga. Njegove glavne funkcije i specifične karakteristike kulta ukazuju ipak neminovno na opceslavenskog Peruna, čijeg imena zbog tabua nije se smijelo tamo previše koristiti, odatle nadimak - «Moćni Gospodin». Kult Svetovita bio je veoma izgrađen što je bilo rezultatom volje stvorenja stvarne državne religije, neophodne očuvanju plemenske neovisnosti Rujana opkoljenih neprijateljskim kršćanskim državama. Centrom kulta bio je raskošno ukrašen hram na glavnom trgu Arkone. U njemu nalazio se kip napravljen od nekolika vrsta drveta, sa četiri glave i četiri vrata, u svakoj ruci držao je rog od plemenitih kovina. U podnožiju kipa nalazila se uzda, sedlo i filigranskog rada, predivan mač. Pored hrama držano bijeloga konja posvećenog bogu. Govorilo se da bog po noći zajaše konja i bori se s neprijateljima. Konja toga, osim žreca - čuvara hrama, nitko nije smio zajahati. Služio on također državnim proricanjima o uspjehu (poduzimanju ili ne poduzimanju) ratnih operacija. Stavljano u tom cilju u zemlju tri reda koplja, ako je prošao prvo desnom nogom, označavalo to uspjeh. Svake godine u hramu slavilo se praznik plodova ( današnji dani kruha u Hrvatskoj, dožynki u Poljskoj..). Arkona opkoljena neprijateljima stoljećima branila je svoju neovisnost sve do 15 lipnja 1168 godine, kada je danski kralj Valdemar II napao Rugiju (Roju), razorio glavni grad i uništio hram. Do dan danas na Rugii (iako je tamo protestantska crkva) odrzava se svake godine fešta plodova.