SVAROG STARIBOG SLAVENSKIH PREDAKA TVORAC SVIJETA by Franjo Ledić

U MITOLOGIJI SLAVENA obuhvaćene su drevne priče o legendarnim slavenskim božanstvima i vjerovanjiina davnih naših predaka, koje su predajom prenošene od najdavnijeg doba i vode svoj korijen još iz daleke prapostojbine. Na ogromnim prostorima koji se rasprostim između Crnog mora i Baltika, kroz tisućljeća sačuvao se spomen na život i običaje Slavena u davno minulim vremenima. Mi tu predaju nazivamo mitovima. Mitovi nam uglavnom govore o svemu onome što su ljudi u ona davna vremena vjerovali o svemoćnim silama prirode i o zamišljeniin natprirodnim bićima.

Većina mitova je proistekla iz motrenja prirode i njenih stvarajućih ili razarajućih sila koje se — po živoj mašti starih naroda - pričinjalo kao da su to djela nekih moćnih božanskih bića. Po tome su nastala štovanja boga Sunca, boga Gromovnika, boga Vulkana, Daždboga, božice Venere itd. Po pričama arijskih naroda proizlazi, da začetnika mitologijskih pojmova treba tražiti u svijetlom nebu, jer sunčano nebo daje život svemu u prirodi. Čovjek, osjećajući dar života svoga, počeo je zamišljati da je svijetlo Sunca božanstvo koje omogućuje život svirn živim bićima, kao i bilinstvu na zemlji.

U davnoj prošlosti zamišljali su ljudi da je i cijeli zemaljski svijet stvoren silom nekog svemoćnog bića. Ta je zamisao zahvatila skoro sve stare narode, o čemu nam svjedoče mitovi Egipćana, Sumerijaca, Bahilonaca, Asiraca, Perzijaea, Indijaca, Kine, Japana, Inka, Germana, Slavena, a osobito mitovi Grka i Rimljana. Da kult Sunca potječe iz najstarijeg arhajičkog doba potvrđeno je arheološkim iskapanjima na svim kontinentima svijeta a također i analognim religijama starih naroda, kao i mnogobrojnim svjedočanstvima kroz folklor.

Kult ovog božanstva neba i Sunca bio je raširen kod istočnjačkih naroda, a preko ovih dospio je i do Slavena, gdje je dobio ime SVAROG ili SVARUN, po imenu staroindijskog Svarga ili Varuna. Prema grčkoj mitologiji prvi gospodar svijeta bio je bog Uran (Uranos). Međutim, Grci su imali još jedno božanstvo istog značenja: boga Zeusa. Središte genealogije grčkih bogova bio je Zeus »otac bogova i ljudi«, dok su bogove italskih naroda (iz predrimsbog doba) predstavljali same prirodne sile. Kasnije, kad su Rimljani sa grčkini susjedima došli u mnogostran duševni dodir prihvatiše i ohi grčke nazore o biću bogova i prenesu mitove na svoje bogove i božice, koji su bili po znamenju jednaki grčkima.
Ulogu grčkog Zevsa, kao »oca bogova i stvaraoca svijeta« dobio je kod Rimljana bog Jupiter; od grčkog boga Aresa postao je rimski Mars, od grčke božice pobjede Nike - Viktoria, od Artemide - Diana, od Erosa - Amor, od Helija - Sol, od Selene - Lima, od Hermesa - Merkur, od Urana - Uranija, od Afrodite - Venera, od Posejdona - Neptun, od Hefesta - Vulkan itd.

Suprotno Rimljanima, koji su mitsko bogoštovje preuzeli od Grka, Slaveni se nisu oslanjali niti na grčku, niti na rimsku mitologiju, već su individualno stvarali svoj vlastiti krug - slavenskih mitskih likova. Jedinu iznimku činilo je ime praboga Svaroga, koje su ime Slaveni pozajmili po Svaruni iz staroindijskog mita, koji se na sanskrtskom naziva »Svarga« i »Varuna«,
Stari su Slaveni vjerovali, da cijelim svijetom upravljaju božanstva za koja su držali, da imadu ljudsku priliku i ljudske osobine. Uglavnom im je vjera bila obožavanje prirodnih sila. Istočni su Slavoni obožavali nebo pod nazivom Svaroga ili Svaroha, kojega je jedan oblik bio DAŽDBOG, a pored toga štovali su boga Peruna.

Po ruskoj predaji najviši je bog bio Perun, koji izbavlja zemlju od suše gromovima, on se nazivao u starije doba, također Svarog, to jest svijetli bog, pa su ga zvali i Daždbog. Drevni Poljani, Ukrajinci i druga prikarpatska plemena, a među ovima i Hrvati, pored svojih ostalih božanstava osobito su štovali stariboga Svaroga, smatrajući ga tvorcem neba i zemlje. Držali su da je on najsilniji bog i praotac svih dugih bogova, pa su mu podizali u svojim naseljima svetišta i kultna mjesta u šumarcima, gdje su postavljali njegove kipove i prinosili žrtve, a nazivali su ih svetim gajevima. Između ostalih bio je i u staroslavnom gradu Kijevu podigrmt čuveni »Kijevski Gaj« kao i veličanstveni hram posvećen Svarogu i drugim slavenskim božanstvima.

U staroj istočnoslavenskoj mitologiji spominju Svaroga kao boga kovačkog umijeća, a njegove sinove Dažboga za boga sunca, te Svarožića za boga ognja i zadružnog ognjišta. Po tom bi slavenski mit o Svarogu bio analogan grčkom mitu o Hefestu. Polapski su Slaveni štovali Svaroga za vrijeme prije pokrštavanja, kao boga Sunca i Dažboga koji donosi kišu. Stari Južni Slaveni su i poslije dolaska na jug, štovali sunčanog boga Svaroga, kao izvor svakog dobra na zemlji koji sve obasjava blagotvornom svjetlošću svojih životnih i toplih zraka.

Kult Sunca nastavljao se i za vrijeme kasnog srednjeg vijeka, i zadržao centralno mjesto u religiji slavenskih naroda, tako da o tom svjedoči jedno od glavnih imena boga, zajedničko mnogobrojnim Slavenima istočnim i zapadnim, a isto tako i kod Južnih Slavena bio je to bog Sunca svjetlosti i vatre (tj. topline) Svarog. U različitim obredima uz žetvu, na primjer, u Poljskoj bio je običaj, da se zaklinje ili nešta obećaje dižući ruku prema nebu i suncu, i pri tom zaželi dobar urod. Taj se običaj sačuvao sve do kraja srednjeg vijeka i još nedavno poljski, ukrajinski i bugarski seljak pozdravljao je rađanje dana dubokim naklonom i jednom određenom molitvom. Opet negdje se bacilo pregršt zrnja prema nebu da bi privuklo zaštitu bogova. O sličnom žetvenom obredu svjedoči i arapska priča iz 9. stoljeća.

HIMNA SUNCU
Zvijezda na nebu plovi nebeskom pučinom,
Pučinom burnih vala — zemaljska lađa brodi!
Ko zvijezdu nebom vodi — to nama nije znano;
Al' morem zemaljskim lađu — nebeska zvijezda vodi
(V. A. Žukov: ZVIJEZDA I LAĐA)

Postoje još dva svjedočanstva koja potvrduju, da je božanstvo Sunca i vatre posjedovalo osobine najuzvišenijeg boga ili glavnog, ali ova dva obavještenja su rastavljena razmakom od šest stotina godina, a područja udaljena tisućama milja jedno od drugoga. — Jedno je od Prokopija od Cesareje, i datira iz polovine šestog stoljeća, drugo je zahvaljujući ljetopiscu Helmoldu iz krajine Hollstein niže Danske i potiče iz druge polovice 12. stoljeća.

Ta svjedočanstva se odnose na Slavene: Među raznim božanstvima kojima oni (Slaveni) posvećuju polja i šume, kojima pripisuju radosti i muke u životu na ovome svijetu, oni vjeraju da je samo jedan bog na nebu, a on zapovijeda ostalima. On se brine samo za nebeske stvari. Drugi bogovi proizlaze od njega i svaki vrši svoje dužnosti, a svaki od njih je utoliko moćniji što ga bliže srodstvo spaja s glavnim bogom.

Vjerovanje u tog boga rezultiralo je iz skupa shvatanja izražavajući divljenje, strah, ljubav prema nekim znacima bliskim, ujedinjujući manifestacije neba, sunca i vatre. To simboličko jedinstvo podržava različite funkcije i malo netačno određene, naročito u slučajevima, gdje se je radilo o podjeli kompetencije tolikih božanstava, čija područja aktivnosti se podudaraju više ili manje.

Drevni Slaveni promatrajući u životu postojanje promjene — dan i noć, ljeto i zimu, obilnu žetvu i nerodicu počeli su vjerovati da je to sve djelo dvije vrste bogova, dobrih i zlih. Među dobrim bogovima na prvom mjestu bijaše Sunce, kojemu su dali ime Svarog. a nazivali ga i Dajbogom i Daždbogom. Njega su najviše štovali, jer je od njega dolazila svjetlost i toplina, i jer je on izvor svakog dobra.

Ime boga Svaroga sačuvalo se u svih slavenskih naroda, a nazivali su ga i Svaroh, Svarun, Prabog, Staribog, Višnjibog, Daždbog, Dajbog. -Opet ime Svjetlobog i Dobribog, to su u jezgri i nazori pradavnih Hrvata, koji su u Svarogu gledali Sveboga koji je stvorio svijet i ljude i sve dobro na svijetu.
Naši povjesničari Šišić, Nazor i dr. tumače, da su Južni Slaveni i poslije doseljenja štovali Sunce po imenu Dajbog i Daždbog.


Statue s dvostrukim naličjem predstavljaju naročitu osobitost u oblikovanju starih slavenskih božanstava, kao što su Triglav s tri, i Svantevid s četiri glave.
Slično je i lik boga Svaroga kod Zapadnih Slavena prikazan s dvije glave tj. s jednim licem s prednje strane, i drugim odzada. Posebno, na ovom spomeniku ističe se rog na glavi, kao znamen Svaroga.

Iz navedenih podataka vidimo, da se Svaroga štovalo ne samo na slavenskom Istoku i Jugu, nego i kod Slavena na zapadnim stranama, često i pod imenom BIJELBOGA.
Pored svjedočanstva iz starih kronika, to se u novije doba potvrđuje još i arheološkim nalazima vrijednih spomenika starog bogoštovja Slavena.
—

IZ STARODREVNIH PRIČA O SUNCU

U poljskoj narodnoj pripovijetci sunce se vozilo u dijamantnim kolima sa dva točka, u koja je bilo upregnuto dvanaest bijelih konja sa zlatnom grivom. U predjelima Lužica i Češke Sunce je bio mlad kralj i živio je u kraljevini svjetla i sjedio na zlatnom prijestolju. Sa strane su mu stajale dvije krasne djeve Aurora jutra (ZORA) i Aurora večeri (DANICA). Tu je bio i sunčev »ćelavi ujak« stari Mjesec.
U ruskom folkloru Sunce je posjedovalo dvanaest kraljevina, dvanaest mjeseci. On je živio u unutrašnjosti solarnog kruga, dok su njegova djeca živjela na zvijezdama. Njih su služile »sunčane kćeri«. One su ih pazile i pjevale im zlatne pjesmice.
—
MNOGI SU STARI NARODI IZVODILI IMENA SVOJIM VRHUNSKIM BOGOVIMA PO IMENU INDIJSKOG SVARGA I VARUNA

Kao što je prethodno spomenuto, ime praboga Svaroga potječe iz staroindijskog mita. U imenu Svarog krije se sanskritska riječ svarga, što znači nebesko sjajilo ili svjetlost, a u prenesenom značenju i mudrost. Iz toga slijedi da su svjetlo i mudrost simboli praboga Svaroga.
Prema imenu Svarog većina je starih naroda izvodila imena svojih vrhunskih bogova. Po nazivima Svarga i Svarun nastala su slična imena za božanstva drugih naroda, tako npr. kod Slavena Svarog i Svarun, kod starih Indijaca Varuna, kod Iranaca Zaruana, kod Grka Uran ili Uranos, na latinski Uranus, kod Bugara Svaro ili Uran itd.
Od staroindijskog Varuna potječe i njegov znak svastika, pradavni simbol svjetla, pa je Varuna - Svarun bog tvorac svemirske svjetlosti. Prvobitna svastika bila je opisana krugom, prikazujući simbolički sunčanu ploču kao kolotur. U biti je svastika označavala pradavne obožavatelje svjetla, tj. sunčane narode.

I staroindijske svete knjige „RIGVEDA" ukazuju na Svarunovo stvaranje svijeta:
»Svarun zemlju od nebesa podijeli i razmaknu,
Nebo sjano razapeo u visine beskonačno, Odvojio
širom zemlju od zvjezdanog neboshoda.«

Prema vjerovanju slavenskih pređa staribog Svarog je bio tvorac svijeta; stolovao je na prijestolju vječnosti, a stan mu je bio na najistaknutijem mestu svemira u presvijetlim Vidoivim dvorima. Slaveni su prijestolne Svarogove dvore prozvali Vidin - gradom, jer su vjerovali, da ga vide na vrhu »Svjetskog stabla« na sedmom neboshodu iznad Svitogorskih dvorova.

O svjetskom stablu, koje su još zvali i stablo svjetlosti, pričaju svi narodi, a spominje se u starodrevnoj pjesmi:
Svarog šalje tri goluba,
Da zarone u dubine,
Da zagrabe crnog pijeska,
I da stvore crnu zemlju.

Kad još svijeta nije bilo,
Svjetsko stablo tad bijaše.
Iz mora je grane svilo,
Do nebesa dopiraše.

Stari Slaveni su vjerovali da je Svarog iz svoga bijelog Vidin-grada ravnao svijetom i da je vrhovni sudoc, koji sve vidi i znade. Stoga su ga i zvali imenima Svevid i Sveznadar. Kao vrhovni sudac staribog Svarog sudi i rasuđuje: dobro i zlo, krivo i pravo. Prirodne nepogode tumačili su slavenski pređi kao kaznu za neposluh i za nepoštivanje pravde i zakona.

Staribog Svarog štovan je i kao slavensko božanstvo pravde. U blizini većih naseobina postojao je sveti gaj posvećen bogu Svarogu. Ovdje ispred kipa, u sjeni stabala Slaveni su održali svoje sudove i izricali pravdu. Svako područje imalo je svoje svetište, kojemu je na čelu bio svećenik ili žrec.

Kasnije se kod Slavena proširio mit i na Svarogove potomke »Svarožiće«. To su bili božanslvo Sunca Svantevid, gromovnik Perun, bog kiše Daždbog, božica praskozorja Zora, božica Venere Danica i dr., te napokon i bog mladog Sunca Svarožić.
Po shvaćanju Slavena, SVAROG je nebo, otac svih drugih bogova. Kad bi se drevni Slaven obraćao molitvom Nebu govorio bi: »Nebo ti me vidiš-« — »Nebo ti me čuješ!« On je nebo zamišljao kao boga, kao uzvišeno biće. Kasnije kad su štovali stara božanstva u ljudskom liku, Slaveni su personificirali nebo kao boga SVAROGA, što znači boga svjetlosti. Nebo (Svarog) je rodilo dvoje djece: Sunce - zvano DAŽDBOG i Vatru - koju nazvaše SVAROŽIĆ, tj. sin Svaroga.

Prema slavenskim mitovima i legendama, Sunce je živjelo na Istoku u zemlji vječnog ljeta i obilja. Tamo je imalo zlatnu palaču iz koje se svakog jutra pojavljivalo u svojim blistavim kolima. Ta kola su vukli bijeli konji koji su disali vatrom da bi prešli nebeski svod.

Neki slavenski mitovi su prikazivah dnevno kretanje Sunca po nebeskoj sferi kao promjenu u njegovoj dobi: Sunce se rađalo svakog jutra kao krasno dijete, doseglo starost o podnevu i uveče bi umiralo poput starog čovjeka. Drugi slavenski mitovi daju antropomorfnu (čovjekoliku) interpretaciju odnosa između Sunca i Mjeseca. Iako je ime Mjeseca (Mesijat) muškog roda, mnoge legende ga prikazuju kao mladu ljepoticu s kojom se Sunce vjenča na početku ljeta, napušta je u zimi i opet joj se vraća u proljeće. — Božanstveni par Sunce i Mjesec rodio je zvijezde.

Međutim postoje i mitovi u kojima je Mjesec muž, a Sunce njegova žena. Jedna ukrajinska pjesma govori o nebeskom svodu, »velikoj palači« čiji gospodar je svijetli Mjesec sa svojom ženom Suncem i njihovom djecom Zvijezdama. I danas neke slavenske pjesme upućene su »lijepom malom Mjesecu«. — Neki junak ukrajinske pjesme—legende obraća se »malom Suncu«: »Bože, malo Sunce pomozi meni, čovjeku!«

Sunce-bog Dažbog, božanstvo svjetla, pobjednik mraka i bijede postao je sinonim sreće. On je bio sudac. Nagrađivao je zaslužene, a kažnjavao zle. Slaveni iz prikarpatskih predjela kad nekom zaprijete, kažu: »Nek te Sunce pogubi!«.

A hrvatski seljak, kad mu netko što krivo učini, pa je srđit, on izgovara riječi: »Neka Sunce izvrši svoju osvetu nad tobom!.«
Vjera se starih Slavena dovodi i u vezu s vjerom Iranaca. Prvi istraživači praslavenske davnine zapazili su da je osnova vjerovanja i vjerskih koncepcija u starih Slavena preuzeta iz iranskog »dualizma« — suprotnosti svjetla i tmine, po čemu je nastao mit o dobrim i zlim bogovima. Čini se da su iranska vjerovimja djelovala na slavenske prapretke koji su živjeli u doba prvog svog formiranja u iranskom krugu i upoznali kult iranskog boga AHURA MAZDA, gospodara čiste svjetlosti i neba kao i njegovog suprotnika boga mraka AGRO-MANYIJA (Ahrimana).

Iz te elementarne suprotnosti nastala su božanska bića: BIJELOBOG i CRNOBOG koji su nađeni među zapadnim Slavenima. Staribog slavenskih predaka SVAROG poznat je posebno i po imenu BIJELBOG - Dobribog, za koga su Slaveni znali jos od najdalje davnine, a to nam posvjedočuju najpoznatiji i najpouzdaniji ljetopisci. Već u 6. etoljeću Prokopije od Cesareje zabilježio je u svom djelu »De BELLO GOTHICO«, da su Slaveni štovali jednog boga i da je to bio »Dobri -Vidovni bog«.

I Sinapius u svojim zapisima potvrđuje u svoje vrijeme Prokopija, te veli, da se stari Slaveni klanjaju jednome bogu stvorcu svijetla i svijeta. Tako je i kroničar Helmold u 11. stoljeću pisao o sjeverno-zapadnim Slavenima, da su vjerovali u jeđnoga nebeskoga boga stvoritelja svjetlosti i svemira, i da su to božanstvo slave neki preci iz daleke prapostojbine s Istoka na Zapad prenijeli. Kod Istočnih Slavena spominje ga i ruski ljetopisac N e s t o r