Svarožić

« O Gospodine, ti koji si nam dao hranu, daj nam je i danas u obilju..kažu i nakon košnje podižu žito k nebu», «svi Slaveni su štovatelji vatre», «Ognjičku sveti, skarbičku boži, ne daj nas nikada osiromašit..»- zapisi kroničara iz IX i XII stoljeća.

Ime potiće od Svaroga. Kroz dodanje završetka –ić stvara se tipično za Slavene ime patronimično, označavajuće sina boga Svaroga. Usko je povezan s kultom vatre. Najtočniji opis kulta Svarožića znamo iz kronika njemačkog biskupa Thietmara. Piše on o plemenskoj zajednici Lucica-Vieleta te o glavnom plemenu ove zajednice - Redarima. Govori o njihovom glavnom gradu Radogostu: «trokutna gradina s tri vrata u kojoj se nalazi samo jedan hram, ljepo ukrašen i smješten na temeljima životinjskih rogova. Unutra se nalaze kipovi bogova u strašnim kacigama i oklopima...Prvi od njih zove se Svarožić i posebno je štovan među svim poganima». Hram ovaj bio je glavnim religijnim središtem Lucica koji, kada su išli u rat ili su se vraćali, pozdravljali Svarožića i donosili mu darove. U njoj držale su se i svete zastave sa simbolima bogova. Svarožić je općeslavenskim bogom, bogom vatre, bogom kućnog ognjišta, dobrobiti i dostatka. Kod istočnih Slavena, najvjerojatnije, zvanim Dažbogom.