slavenska sevdalinka

Sevdalinka je tradicionalna bosanska pjesma koja se u vrijeme nastanka prenosila isključivo usmenim putem. Nastajala je izmedju XV i XVI stoljeca na podrucju Bosne. U njoj pronalazimo spoj orijentalne i slavenske emotivnosti. Orijentalne po intenzitetu osjećaja i strasti, slovenske po širini njene duševnosti, sjete i bola.

Sve sevdalinke koje sam do sada slušao (ili čitao njihov tekst), govorile su o sretnom, odnosno nesretnom ljubovanju isključivo ljudskih bića. Međutim na svoje veliko iznenađenje, a zahvaljujući istraživačkom trudu Anite, osnivačice stranice i foruma Svarog, dođoh do ove iznimno interesantne i NETIPIČNE sevdalinke sa karakterističnim mitskim elementima.



Djevojka je Suncu govorila:
"Jarko sunce ljepša sam od tebe!
Ako li se tome ne vjeruješ,
Ti izdađi na nebo ravno,
Ja cu izać' za goru, na vodu,
U ljepoti da se ogledamo!"
Kad je vedro jutro osvanulo,
Izlazilo na nebo Sunašce,
A djevojka za goru na vodu.
Ugledalo lijepo Sunašce,
Ugledalo kroz jelove grane,
Kako mlada ljepotom se diči.
[b]Tad se sunce ašik učinilo!
Triput se je sunce zaigralo,
Pa odvuče lijepu djevojku,
Da je uzme sebi za ljubovcu!
Od nje posta zvijezda Danica[/b]!

Motiv djevojke i Sunca, ne samo da nevjerovatno nevjerovatno podsjeća na klasični drevni mit o ljubavi Majke Zemlje – htonske boginje i Oca Neba, ili ponekad Sunčanog Boga, već nalikuje i na legendu sačuvanu u folkloru drugih slovenskih naroda o Caru Suncu i njegovim pratiljama Večernjoj i Jutarnjoj Zvijezdi – koje su ista “zvijezda” Danica, odnosno planeta Venera, što znači da se radi o JEDNOJ njegovoj ljubavi koja ima svoj tamni i svjetlosni aspekt. U ovoj sevdalinci, kako se čini, pronalazimo još jedan važan element zaboravljenog slovenskog mythosa – transformaciju djevojke (za koju se vežu “gora” i “voda”) - stoga htonske Boginje - u nebesku.
Interesantno je da se u južnoslovenskom folkloru pored Dajboga / Daboga, u obliku toponima sačuvalo i ime Dajbaba, što, s obzirom da je riječ “baba” nekad označavala i mlađu žensku osobu, upućuje na djevojku – sunčevu družicu.

Dnevni ciklus Danice – Venere, koja se pojavljuje jednom na istoku a drugi put na zapadu čini je simbolom smrti i ponovnog rođenja. Uspoređivanje Danice i Sunca, zbog sličnosti njihove dnevne putanje, ponekad to obogovljeno nebesko tijelo čini glasnikom Sunca, posrednikom između njega i ljudi. Prema tome, jungijanski shvaćeno, djevojka jeste duša svijeta koja vjenčajući se sa svojim izvorom – Suncem, doživljava samoostvarenje, postiže balans dana i noći – svjesnog i nesvjesnog. Ono što je pri tome bitno podvući jeste važnost djevojčinog drskog izazivanja Sunca da se s njome ogleda u ljepoti. Karolj Kerenji u svojim “Kćerima Sunca” piše:

Sunce ima veličanstvenu i plamenu samosvijest, dok ja imam malu i plamenu samosvijest. Ako mi pođe za rukom da se oslobodim uzda posve ličnih emocija i ideja i uspijem da se spustim do svoje gole biti Sunca, tada nas dvoje, Sunce i ja, načas možemo da se sjedinimo, možemo da razmjenimo naše plamsaje. Tada će Sunce moći da mi od svoga života da, kao što i ja mogu da mu predam nešto plamena, od svijeta moje vatrene krvi… Mi ljudi možemo da dođemo u vezu sa Suncem, ne samo uz pomoć našeg oka i našeg očinstva, koji su po svojoj naravi sunčevi, već sa svojom cjelovitom biti Sunca. Putem “naše male plamene samosvijesti” do čudovišne samosvijesti Sunca.

Sve u svemu sevdalinka “Djevojka Suncu govorila”, ima VELIKI značaj i VRIJEDNOST ne samo zbog toga što je, po svemu sudeći AUTOHTON indoevropski - slovenski mit bosanskog podneblja, već i arhetipski prikaz, koji se može smatrati temeljem solarnog misterija.

preuzeto sa humnauke.blogger.ba