srednjevjekovne povelje

PETAR OHMUĆEVIĆ 1482

1.Kotromanići - koljeno Kraljeva Bosanskijeh.

Tvrtko - Bosanski parvi Kralj.

Jelena - Kraljica.

Dabiša - Kralj drugi.

Cvijeta - Kraljica

Ostoja - Kralj B(osanski).

Kraljica Gruba

Stipan - Kralj Bosanski.Neoženjen.

Tvartko - Kralj Bosanski.Pohodi i Cvijetu od Diogena.

Jelena - Kraljica.

Tomaš - Kralj Bosanski.

Katarina - Kraljica mu.

Stjepan - Kralj,koga pogubi Car pod Blagajem i uze mu gospoctvo...

2.Biše Kralj Bosanski
plemenit gospodar,
kako Kralj Ugarski
aliti kako Car.
Imaše slavan glas
po svitu daleko
-od njega biše nam
vladanje veliko...

3.Petar,istije Ohmućevića,po starini Bošnjanin,a radi nepovoljnog razumirja i pogube Bosanske,prišašćah njegovijeh starijeh - sad je Dubrovčanin,koji za milost njegove stare gospode složi i postavi ovo rodoslovlje,za slavu Bosansku i svakoga vridnoga Bošnjanina,dokole Bog dopusti i njegova sveta volja izvrši.

Pisano lita Hristova na 1482.
Radoslav Pavlović 1427
Budući va velikoj slavi i gospoctvi mojih prijeroditelja plemenito naše,i potom za našu službu milosti i gradove i župe i zemlje koje primismo od Kraljevstva Bosanskoga,nam`dano i zapisano u naše plemenito va rusazi i Državi Bosanskoj,i Kraljevstvom i vsijem rusagom Bosanskim nam` potvrđeno i ustanovićeno...

I bude po milosti Božjoj v`plni državi,gospoduje i uživaje,i od toga dajuće i udjelujuće slugam i plemenitim ljudem,na moji volju daje i zapisuje u baštinu i u plemenito,v` sih vidiv i razmisliv v` srdačnijeg skrovišteh srdca mojego veliku ljubav i srdčanstvo Kneza,vlasteo i vse općine grada Dubrovnika.

I v` vsemu tomuj hote harni biti i počtenijem njim v` vijeki platiti,hotjesmo mi,gospodin Vojevoda Radosav Pavlović,vsesrdno i jednovoljno,i sin mi Knez Ivaniš,i naše natražje što je po muškom koljenu,pravo i poćteno od srca našega,razmisliv...njih veliku i krasnu ljubav i srdčanstvo...

Primismo s milosrđem Kneza,vlastele i vsu općinu grada Dubrovnika i njih posljednje nam` za bratju i srčane prijatelje i da stojimo za njih` i za njih` ostanak kako za kojega godje nas,i da ih čuvamo oda vsakoga neprijatelja kako kojega godi nas.

I ako bi ih koja teškoća dopala ot koje gode strane - Kneza,vlastele i vsu općinu Dubrovačku i njih natražje i njih posljednje - da stojimo o one kako za kojega od nas,jer se i oni nam` takođe objetovaše.

I ako bi mi se po kojem vremenu zgodilo dojti u Dubrovnik meni,Vojevodi Radosavu,ili mi sinu Knezu Ivanišu - da bude u mnije,u Vojevodi Radosavu,i sinu mi Knezu Ivanišu,vlastelin i Knez i vijećnik i sudija,kako u kojem godije vlasteo Dubrovačcih drugonadesete.

I počtovaše mene,gospodina Vojevodu Radosava,i sina mi Kneza Ivaniša i naše posljednje - Knez,vlastele i vsa općina,daše mi i darovaše polaču s mjestom u Dubrovniku,koja je bila protobistara Žorete,de se napravi i uresi,gdje bude potrebno i kako je podobno da jest na vidjenje,jer jest gospocka polača.Daše je mni,gospodinu Vojevodi Radosavu,i sinu mi Knezu Ivanišu,i našem ostanku,pravomu i počtenomu srca našega,što je po muškom koljenu,ali nakon toga po ženskom koljenu što bi od našega srdca...

I ako bi se u koje vrijeme zgodilo ter ja,gospodin Vojevoda Radosav,ili moj sin Knez Ivaniš,našli se na mori,objetovaše mi Knez,vlastele i vsa općina...uzeti nas u njih` drijevijeh,gdje se njim` bude moći,i naše natražje - na njih traćenje i spenzu.

I privesti nas sebi u Dubrovnik.I da nas ne dadu,ni mojega sina Ivaniša,ni našega natraška,nijednom našem neprijatelju - ni za strah,ni za blago,ni za nijednoga človjeka volju segaj svijeta!....

Stjepan II Kotromanić 1323
Az,Sveti Grgur,a zovom Ban Stipan,po milosti Božijoj gospodin svim zemljam` Bosanskim : i Solskim i Usorskim i Donjim krajem i Humskoj zemlji gospodin,i brat moj Vladislav:

Dasva Knezu Grguru velikomu Stipaniću milost svoju vi,naju viru i dušu,dasva mu prvo Čečavu,drugu Hrastuš,treće Une na više Jakeša,četvrto Volović,peto Modrič.

Toj mu damo za njegovu virnu službu tada - kada ga poslasmo prid našimi vlasteli po gospoju,po moju,Caru Bu(ga)rskomu.I u tom nam posluži pravo i virno.

I ja,Ban Stipan,s bratom mojim,s Knezom s Vladislavom,taj sela naju dasv` Knezu Grguru Stipaniću u vike vikom,i njegovu ostalomu - da mu se to ne poreče nikadare,ni njemu ni njegovu ostalome,što bi ga ne opitala Crkva Bosanska.

A se pisa Pribisav,dijak Bana Stipana - koji držaše od Save do mora,od Cetine do Drine...

Stjepan II Kotromanić 1323
Az sveti Grgur,a zovom Ban Stjepan,gospodin Bosanski,i brat moj Knez Vladislav,da je vidomo vsim zemljam` Bosanskim:

Dasva vjeru i dušu otca naju,gospodina Bana i vsih roditelja naših i svoju,Knezu Vlkosavu,sinu Kneza Hrvatina Ključkoga,pred Djedom Velikim Radoslavom,i pred Gostom Velikim Radoslavom,i pred Starcom Radomirom,i Žunborom,i Vlčkom,i pred vsvom Crkvom,i pred Bosnom.

Da nije u naju Vladislav sužanj ni pogubljenik,i da na nj ne poslušava klevete.I,ako bi u čem sgriješil Vlkoslav,da stane pred dobrimi mužmi da se opravi - a da za jegovo ne pohitava nizaštore.

A ako bisva sije pritvorila bez bez jegove nevjere - da sva otsupila od Boga i ot vjere i da nam nije otčine molitve i materine,i da sva druga Jude.I sije se učini na Mojštri.

I na sijej vjeri dasva Knezu Vlkoslavu dvije župe u djedinu i u isklad,Banice i Vrbanju,i dva grada Ključ i Kotor.I ondje da nije naših vladavca ni sade,razvje kada hoće Vlkoslav.

Dasva one župe,od meje do meje,a ne inom bratu jegovu,ni sinovcu,razvje Knezu Vlkoslavu i jega ostalšemu - a od niju da služi gospodinu oružjem,koliko može najbolje.

A od Lužac,otkole je Vlkoslav pristupil k nama,za deset ljeta,kto te ljubi bez naju srdca - zovi ga!...

A sije pisanije svrši se u gosti velikoga hiži,u Radoslali.

Stjepan Tomašević 1461
I moja ce propast povuci za sobom i mnoge druge.

Dojde glas Kraljevstvu mi kako Car Turski Muhamed namjerava dojduceg ljeta udariti s vojskom na mene i da je zato sve potrebito prigotovio. Tolkoj sili Turachkoj ja sam ne mogu odoljeti. Umiljeno sam molio Ugarsku i Bnetachku gospodu i Jurija Kastriota jeda bi mi u ovoj nevolji pohitali u pomoc, sto molim i tebe, svepochtenog, uzmoznog i presvijetlog gospodina i oca.

Ja ne istem zlatnih brda, ali bih bio rad da moji neprijatelji kao i ljudi u mojoj zemlji uznaju kako mi tvoja pomoc nece uzmanjkati.

Jere, ako Bošnjani budu vidjeli da u ovoj rati nece biti sami i da ce im mnogi ini pomioci - hrabrije ce u rat iti i vojevati, a tagdi i Turachka vojska nece bez straha u moje vladanje naprasno ulisti.

Prilazi u moju zemlju su veoma teski, a tvrde na mnogim mjestima nedobitne, tere ne dopustaju da se prodre u moje Kraljevstvo.

Stjepan II Kotromanić 1332
Ako Bošnjanin bude duzan i pobjegne-da mu nije vjere ni ruke od gospodina Bana.

Utvrdi zakon ko je prvi bio medju Bosnom i Dubrovnikom, da zna vsaki chlovjek, koji je zakon bil: Ako ima Dubrovcanin koju pravdu na Bošnjaninu - da ga pozove pred gospodina Bana ili pred njegova vladaoca - roka da mu ne bude odgovoriti.

Ako Bošnjanin zapsi da nije duzan - da mu nareche priseci samoshestu, koje ljubo postavi Banj rod. Ako bude podoban od Banova roda kto - da mu su porotnici od njegova plemena, koga mu hotenje. A toj da se zna - da ne moze tehej pobjegnuti, a vece ne moze pred nikoga mu narechi.

A kto Dubrovcanin ubije ali posjece u Bosni ili Bošnjanin Dubrovcana - taj pravda da je pred gospodinom Banom, a osud da grede Banu na njih.

Ako bude svadja Bošnjanina z Dubrovcaninom u Dubrovnici - da sudi knez dubrovacki i sudje, a globa opcini.

Ako Bošnjanin uhiti Dubrovcanina za konja, a on bude ukraden ili uhushen, a pravi Dubrovcanin: "Moj je konj vlasti" volja: "Ja sam ga kupio, ne znam od koga", volja povije od koga je kupljen, volja priseze samoshest - cist duga da bude.

I ako Bošnjanin bude duzan, a pobjegne iz Bosne z dugom - da mu nije vjere ni ruke od gospodina Bana. I ako Bošnjanin izme dobitak dubrovacki na vjeru, i knjiga bude u Dubrovnici, ako knez i sudje poshlju da je knjiga prava - da je vjerovana, da plati Dubrovcaninu i bez prestavshtine.

Ako li tat ili husar uzme Dubrovchaninu u Banovu vladanju, kto se uvje - da plati Dubrovchaninu i bez prostavshtine, a gospodinu Banu vsaki sest volova na svoju glavu - i da se ne vrate.

Ako rat bude, chesa Bog ulishi, medju Bosnom i Dubrovnikom, da gospodin Ban da rok Dubrovcanom sest mjeseca, da si podju u Dubrovnik slobodno - na to im je vjera gospodina Bana Stjepana. A Dubrovcane da zivu Humskom zemljom u njih' zakonu - u prvom.

A ovomuj pisanju svjedok: zupan Krksha.... A siju knjigu pisa Priboje, dijak veliki slavnoga gospodina Bana Stjepana, gospodina svem Zemljam Bosancem i Humscem' i Donjem' krajem' gospodin.

Tvrtko II 1405
U ovu nepravedni rat, Uchinih s gospodinom Hercegom i po svijetu s vlasteli Bosanscimi i vishe togaj, da je vidomo vsakome: Kto godi je Bošnjanin ali Kraljstva Bosanskoga prije rata bil dlzhan komu godi Dubrovcaninu, volja na viri mu uzeto na gospockoj, a moze Dubrovcanin tozi istinom pokazati - da se ima Dubrovcaninu vratiti i platiti.

I vsakoje ubistvo chlovichje, krviprolitje, koji su u ovuj i nepravednu rat uchinjena, i vsakoje rane i ubijenja i zle richi i hotinja zla, koja su bila meju Bosanscimi ljudmi i Dubrovchcimi, oboji obljubismo... i jednosrdno prostismo i blagoslovismo I takozi pravimo i povelivamo: Da nitko ne uzmozhe, niti smiti bude uspomenuti ni iskati krvi, ni ine osvete, ni vrazhde, ni u jedno vrijeme - dokoli stoji svijet. Kto li se obrite, potvoriv se - da je gospodstvu mi nevjeran, i da se raspe.

Sto sudije odluce nitko ne moze potvoriti. A shto je uzel vojevoda Sandalj i knez Paval Radinovich, volja ini Bosnjanin, ljubo Kraljstva Bosanskoga, komu godi Dubrovcaninu dobitak, volja ine richi u siju rat, tomuj uzetju da je sudja knez Vukac Hranich i sh njim vlastelin drugi Bosanski, koga sh njim Kraljevstvu mi poshlje.

Stjepan II Kotromanić 1323
V’ ime otca i sina i svetoga duha.

Az sveti Grgur, a zovom ban Stjepan, sin gospodina bana Stjepana, po milosti božijej gospodin vsim zemljam’ bosan’skim, u Soli i Usori i Dolnjim krajem, i Hlmske zemlje gospodin, i brat moj knez Vladislav:

Bi milost naju knezu Vlkoslavu, sinu kneza Hrvatina Ključkog, jere ostavi hrvatskoga gospodina i Bapšiće, – naju milost djela.

I dasva mu u djedinu i isklad u vijeku, jemu i jegovu posljednjemu, dokole je naše sjeme u Bosni i dokole je vjeran nam Vlkoslav.

A ni jednomu jegovu bratu ne dasmo, ni sinovcu jegovu, razvje knezu Vlkoslavu.

I jako bi (bio) božiji osujenik u djetci Vlkoslav, komu hošte dati – voljan je da ot onoga služi gospodinu banu.

I da ondje nije ni jednoga dohotka k’ nam’, ni sade, razvje kada hošte Vlkoslav.

I da nije inoga vladavca ondje, razvje da su vladavci kneza Vlkoslava. A da od onoga služi godpodinu oružjem – kako može najbolje.

I zato, dasva knezu Vlkoslavu one župe za jegovu vjeru – a one župe bista nevjerne i stasta naprotivu nam’ polog Hrvata.

A tomu daru biše svjedoci dobri Bošnjane…

A kto hošte sije potvoriti i poreći bez nevjere – da je proklet otcem i sinom i svetim duhom, i četirije evanđelisti i dvanadeseti apustoloma i vsimi bogu ugodivšimi, u si vijek i pridušti.
Stjepan Dabiša, 15. aprila 1392.
Buduće že mi kraljevstvu na svakom miru bespečalno:

I tagda pride na kraljevstvo mi plna moć vojske turačke i ulize naprasito u vladanije kraljevstva mi.

I tada, hitaje, pospišno skupih kraljevstva mi boljare, vojevode, banove, knezove, tepačije, župane i ine velmožani, vlastele že i vlasteliće.

I potegoh na rečenu turačku vojsku, dnem i noću. I božijim htijenjem i tajnimi svojimi milostimi im že me smilova, a naših virnih srčanim trujenjem – rečenu vojsku turačku pobismo i pod mač obratismo.

I gledahomo našima očima gdi naši virni polivahu svoje svitlo oružje krvju turačkom od udarac mačnih kripkijeh ih desnice, ne štedeće se nam’ poslužiti, a svoje mišice nasladiti v’ poganskoj krvi.

I u tom rečenom boju i rvaniji posluži mi, viteški mirno i srdačno, kraljevstva mi vsesrdačni i vazmožni vitez, virni naš vojevoda Hrvoje, sin vojevode Vukca.

I za tu njegovu službu virnu, stvori milost kraljevstvo mi i s bogoljubimom gospojom, s blagodarvanom mi kraljicom kir Jelenom, rečenomv vojevodi Hrvoju dasmo mi naši dvi seli gospodski…